Za putovanje, priča je uvijek važnija od plana

    4 meseca pre 344 pregleda Izvor: inmne.com

A cijela priča oko FIND ME IN MONTENEGRO, maštarije pretvorene u putovanje počela je mjesec dana prije nego što se i desila. Radni naziv koji je trebalo da popuni zaglavlje putujućeg PDF dokumenta, ostao je i slogan jedne od najuzbudljivijih priča koje su se desile za svih šest godina postojanja Insta Montenegro zajednice. A svakako da se takmičila sa mnogo priča i ljudi koje smo upoznali baveći se promocijom prirodnih ljepota Crne Gore.

Ona ideja koja neće da iščili iz glave prije spavanja, starija je od pandemije koja nam je uobličila živote,a tiče se životarenja negdje između mora i planina i zaleđenih vrhova i potparene površine vode jednog od mnogobrojnih jezera u Crnoj Gori.

I sjajnija strana medalje u cijeloj ovoj priči, koja ima mjeseci kao dijete koje odavno jede čvrstu hranu i hoda bez držanja za namještaj, je to da smo naučili da živimo. Ili smo makar naučili da težimo ka tome da naučimo da živimo.

Do prošle godine, ta klapna koja nam otvara i zatvara granice značila bi osujećivanje planova za putovanje u daleke zemlje, tačnije u najvećoj mjeri maštarije o egzotici koju je rijetko ko i rijetko kada mogao da priušti.

Od prošle godine, ona nam znači pivotiranje u sopstvenim željama i mogućnostima, preispitivanje i poznavanje sebe samog pa i svega onoga što nam je blizu i blisko.

Uz sve to, uz razna ograničenja, počeli smo da raspoznajemo međe koje odvajaju, naše od drugih opština i eto ga – naučili da volimo svoj krevet, pa sobu, pa kuću, pa dvorište, pa grad, pa cijelu lijepu Crnu Goru.

I nas su nekada (zaista davno) čudili nameti turista koji su opčinjeni svim onim što imamo ovdje. A onda smo prešli jednu granicu, platili dvije avionske karte, obišli tri evropska grada, probali četiri različita jela i popili pet različitih piva.

I šta smo naučili? Da sve ono što vidimo kroz prozor automobila na putu od kuće do bilo gdje posmatramo očima čistog zaljubljenika u ljepotu.  I ljepota je svuda oko nas, samo je trebalo da je FIND IN MONTENEGRO.

Cijeli koncept putovanja zasnivao se na resursima koje imamo, a to su 62 hiljade ljudi koji nas prate, razna poznanstva sa ljudima širom države , osnovno poznavanje rada na računaru i mailovi koji počinju sa „Poštovani“ i završavaju se sa „U nadi da ćete nam odgovoriti“.

I poštovani su nam zaista odgovarali, ne uvijek u što kraćem roku, ali uglavnom jesu.

I tada, u već poznom dijelu aprila, kada smo sami sebe dovoljno napiskali na cijelu ideju, podijelili smo je sa ljudima koji znaju neke ljude koji imaju ljude koji će nam ustupiti kampervan, a nošenje kreveta koji možemo parkirati bilo gdje u Crnoj Gori prevelo je težište priče na too good to be true.

I opet, eto ga.

Naši drugari iz Agape Escape vrlo rado su prihvatili ideju da vozeći kućicu na točkovima ostavimo i malo svoje duše u taj sad već čuveni VW T5. Podsjetimo, od tri kombića koliko ih imaju u ponudi, prvi je odavno ispunjen dušom od strane mnogih ljudi u Crnoj Gori, kada je otjelotvoren kao Srećko učestvovao u jednoj od najtoplijih humanitarnih priča  i sakupljao pomoć od onih koji i ono malo što imaju prepuštaju Deda Mrazu, a sve kako bi namakli osmijeh makar jednom djetetu.

I već tu je bilo više od prstiju jedne šake nas koji ne mislimo samo na how to zaraditi pare i how to napraviti biznis.

I prirodno je bilo da ćemo krenuti za toplim ljudskim pričama (jer se sličan sličnom raduje), proživjeti ih, osjetiti ono što isijavaju i onda ih upakovati tako da i vi poželite da ih potražite. I zbog toga onaj radni FIND ME IN MONTENEGRO nismo ni dirali.

A putujući PDF je i prije putovanja prešao skoro isto onoliko kilometara koliko i mi tokom putovanja. Ali dobra vijest je da je već na prvom kilometru sreo ekipu iz Akademije Piva koji su se zdušno založili da učestvuju u pokrivanju troškova cijelog putovanja, kako ne bismo morali da čitamo menije u restoranima s desna na lijevo.

I što je još bolje, potklocali su nam stvari u kombiju sa nekoliko paketa piva, tako da je od lupkanja ostalo ništa, a od zveketanja samo blagi cvokot pivskih flaša koje su nas radovale.

Znajući za mlade ljude koji rukovode lokalnim turističkim organizacijama držali smo sami sebi palčeve nadajući se da su gledali seriju „Le casa de papel“ jer nam je to bila još jedna od ideja koja je sinula u rasponu od ostavljanja telefona do opuštanja kapaka pred spavanje.

I kakve veze pljačkaška serija ima sa putovanjem po Crnoj Gori?

Oni koji su gledali možda su nas i razumjeli, ali zbog tog možda i onih koji pojma nemaju o čemu se radi, šta nam teško – ispričaćemo.

Spoiler alert.

Jedna od najpopularnijih svjetskih serija govori o grupi pljačkaša  koji u potrazi za milionima eura, iliti novcem koji za njih predstavlja istinsko blago upada u Kraljevsku kovnicu novca u Madridu.  Kako bi tokom pripreme pljačke ostali usredsređeni na plan više nego na međusobno zbližavanje, umjesto pravih nose kodna imena i to imena svjetskih gradova. Berlin, Helsinki, Moskva, Stokholm… I zašto mi ne bismo napravili neku našu verziju potrage za blagom gdje bi glavni likovi bili Nikšić, Plužine, Pljevlja, Mojkovac ili Kolašin?

Ujedno, dobro nam je i legla priča o tome da se individualno previše ne eksponiramo pa smo za tu priliku našli i kostime koji su se koristili u seriji – a sastoje se od crvenog kombinezona i maske čuvenog Dalija. A onda sve to upakovali tako da zvuči prekul i presimpatično ili prekomplikovano da skoro niko ne razumije.

Elem, pljačkaši su koristili kostime, ali u iste oblačili i taoce koje su držali kako ih niko spolja ne bi mogao da razlikuje pa su sebi dugo vremena uspjeli da obezbjede  mistiku koja im je donosila i sigurnost.

I šta nam je zajedničko i po čemu smo različiti?

Tražimo blago, samo je po nama ono mnogo dragocjenije od obojenih papirića kojim kupujemo paštetu. Naše blago predstavljaju neka manje poznata mjesta u Crnoj Gori kao i ljudi koji su odabrali da svoj život zauvijek vežu za mjesta gdje se obična kafa naručuje mnogo češće od dojča.

Naša verzija potrage za blagom

Kao i u seriji, pravili smo promotivne fotografije u kostimima, tražili osobu idealne konstitucije koja će da podsjeća na pljačkaša i time skrijemo cijelih 163cm koliko je visoka osnivač Insta Montenegroa. Iako to nikoga niti zanima niti obraća pažnju. Ali vodimo računa i o vašoj podsvjesti koja bi proradila da napravimo bilo kakav propust.

Tokom cijelog puta pjevamo čuvenu Bella Ciao, koja je lično i nama postala poznata kroz film „Most“, posvećen rušenju čuvenog mosta na Tari tokom II svjetskog rata.

Istu tu Bellu Ciao vratili su u ringtones upravo oni koji su osmišljavali Le casa de papel, jer se tu ispjevala na toliko različitih načina da se jedan najež morao desiti.

I povezali smo ono što smo mogli, kraducnuli im foru za vizuelni identitet i pomislili da nas neće tužiti. A ako nas tuže, biće super priča za društvo kako nas je tužila ekipa iz Le casa de papel i nama će to ko strastvenim fanovima biti izuzetna čast.

I još jedna koincidencija (zvuči pametnije) koja nas je strefila je i činjenica da pljačkaše sve vrijeme vodi mozak profesora kojeg mi nemamo. Ali ima ga Akademija piva, pa smo tako na plan b,c,d i f bili oslonjeni jer smo znali da imamo onog ko vodi cijelu priču. I za razliku El profesora iz serije s kojim pljačkaši komuniciraju mobilnim telefonima, mi smo imali Profesora doktora koji je sve vrijeme sa nama.

I otkud Šako Polumenta u toj priči?

Nećete vjerovati. Ali osam dana prije putovanja smo sve ovo ovako zamislili, samo što nismo imali niti izbrendiran kombi, niti kostime, niti sve odgovore na mailove. Ali optimizam i ludost ruku pod ruku doveli su nas do spota Šaka Polumente.

Pitajući nasumično sve one koji su tih dana slali poruke na Insta Montenegro, imali smo sreće da naiđemo na Roberta koji je imao dodirnu tačku sa snimanjem spota Šaka Polumente za pjesmu „Tokio“. A Tokio je osim onoga što jeste i jedno od imena pljačkaša, pa je i spot bio tematski. (iako tekst pjesme i tematika spota imaju dodirnih tačaka kao mi sa smislom za humor).

Evo kunemo se da to nismo znali kada smo odlučili da putovanje bude crveno i maskirano.

I sad, trebalo bi naći dodirnu tačku i pitati kako i gdje nabaviti kostime za sedam dana jer je već jedan prošao u dumanju.

Kako bismo dobili inspiraciju pustili smo i pjesmu na Youtubu, i zavirili u onaj see more dio, vidjeli spisak glumaca koji su učestvovali u spotu i počeli da tragamo za onima malo unikatnijeg imena i prezimena.

I uputili rafalnu očajničku poruku nekima od učesnika spota, da nam pomognu kako bismo našli kostime. I tu se desi jedan Luka koji se iscima spram mogućnosti i uputi nas na momke iz  Casa de Papel open bara u Ulcinju. Oni nam obećaju dva kompleta i mi nastavljamo da pišemo spisak potrebnih stvari za putovanje.

Samo tri dana prije nego bi trebalo da krenemo, posle četiri pokušaja da se kostimi iz Ulcinja stvore u Pejtonu, dobijamo ih uz pomoć kurira. ali samo kombinezone. Maske su kažu davno otuđili oni koji bi na makar jednom selfiju sebe zamijenili Dalijem.

Opet cimamo Luku, on zove Marka za kojeg zna da je nekad imao masku, mi cimamo prijateljicu da stoji u Nikšiću dok ne pitamo Marka za pozajmicu. I eto ga, dva crvendaća i jedna maska, sasvim dovoljni da priča ostane onakva kakvom smo je i zamišljali.

I posle, kao dan, dva pred svadbu (slobodnog bračnog stanja i sofver i hardver i drajver putovanja) ostajali smo budni da sustignemo sami sebe. U tri posle ponoći kleli ideje koje su mjesec prije toga navirale kao iz fontane. Jer smo odjednom u situaciji da se stvarno sve dešava, da se ostvaruje plan, ili makar njegovi dijelovi i da nam treba dosta energije i dobrog raspoloženja kako bismo iznijeli sve na pravi način.

I kako je priča uvijek važnija od plana, odlučili smo da, gdje god je to potrebno odmaknemo od plana i ispričamo vam priču.

Daleko od toga da smo zamišljali da nekoliko dana nakon putovanja pričamo ovaj behind the scenes momenat, ali su nam itekako godila pitanja – odakle vam ideja? Jedostavno je, samo se potrudite da malo zakomplikujete priču, ideje naviru same.

I kako je stvarno priča uvijek važnija od plana, potrudili smo se da ih što više upijemo, proživimo i osjetimo… Trudili smo se da toliko uživamo, da smo sigurni da nam i pored 2000 fotografija fali nekih motiva koje smo gledali isključivo očima, a ne objektivom telefona.

I ostalo nam je da svih 800km koliko smo prešli tokom šest dana (plan je podrazumjevao sedam, ali priča je važnija od plana) pretočimo u zanimljive priče kako bismo vas inspirisali, ali na da pljačkate već da blago koje imamo doživite onako kako i jeste, prirodu i ljude kao najdragocjeniji resurs koji imamo.

Budući da nam se itekako svidjelo ono što smo uradili, potrudićemo se da proširimo vidike, PDF dokument, mailing listu i listu kontakata, kako bismo umjesto u kancelariju opet otišli u pčelinjak ili štalu punu krava.

Iako zvuči čudno, ako postoji ideal slobode, za nas bi to bilo ovo putovanje.

I zato, ako vi budete čitali ove blogove, velika je vjerovatnoća da ćete nam omogućiti da nastavimo da radimo naporno umjesto vas.

Ukoliko poznajete jednu osobu koja nije svjesna svega onoga što imamo u Crnoj Gori proslijedite joj link kako bi kroz priče koje slijede upoznala neka od nevjerovatnih mjesta koja smo posjetili.

Najnovije vijesti

Najčitanije

Pogledajte rezultate glasanje po opštinama

31. avgusta 2020. 26443 pregleda

TRAGEDIJA na mostu na Đurđevića Tari

27. jula 2021. 11677 pregleda

Divljak u gradu (VIDEO)

7. januara 2020. 11063 pregleda

Udes na Gukama

27. oktobra 2019. 10420 pregleda

Umro Živorad Bojović

22. jula 2020. 9646 pregleda

Pronađena lična karta

13. marta 2020. 9111 pregleda

Japanske propalice

9. marta 2020. 8663 pregleda

Pljevaljska „vještica u magli“

20. decembra 2020. 8579 pregleda
%d bloggers like this: