Foto:Pixabay –

Roditelji djece uzrasta do dvije godine u posljednje vrijeme se više javljaju za podršku logopeda nego što je to bio slučaj prethodnih godina, saopštila je u razgovoru za portal Dnevno.me defektolog – logoped Marina Zejak-Vukmanović, ukazujući da je zabrinjavajući porast broja djece sa govorno – jezičkim poremećajima, koji su često udruženi sa poremećajem pažnje, ponašanja, učenja.

Naša sagovornica je govorila o faktorima koji utiču na razvoj govora, najčešćim poremećajima, ukazala na važnost uključenosti roditelja, te upozorila na prekomjerno korišćenja telefona i malih ekrana.

Zejak-Vukmanović ističe da je govor jedan od bitnih faktora razvoja i socijalizacije djece, te da su genetski i socijalni faktori najznačajniji za razvoj govora i jezika.

“Govor se uči imitacijom, a porodica u tome ima primarnu ulogu. Dijete izgovara ono što razumije i saznaje. Tempo razvoja govora zavisi i od stimulacije koju dijete dobija iz svoje okoline. Imajući u vidu da je govor složena motorna radnja, od samog rođenja dijete se uči da koordiniše mišiće usana, obraza, jezika, grkljana, dušnika”, pojašnjava Zejak-Vukmanović.

“Igra, boravak u prirodi, ispitivanje okoline su značajni za razvoj govora”

Prema njenim riječima, jedan od najučestalijih poremećaja djece predškolskog i nižih razreda školskog uzrasta je dislalija. Odlikuje se, objašnjava naša sagovornica, nemogućnošću ili nepravilnim izgovorom pojedinih glasova maternjeg jezika.

“Poremećaj fluentnosti govora koji se javlja između druge i pete godine života, a koji nastaje kao posljedica napetosti, stresne situacije ili povećanog interesovanja za okruženjem, često je prolaznog karaktera, ali ukoliko vršimo pritisak na dijete može preći u mucanje. Kod djece školskog uzrasta često se srijećemo sa disleksijom, disgrafijom ili disleksijom sa disgrafijom, koje se odlikuju nemogućnošću pravilnog čitanja i pisanja, a nastaju često kao posljedica nedovoljno razvijene fonološke svjesnosti koja bi trebalo da se razvije do polaska u školu, nepravilnom koordinacijom pokreta ruka – oko koja se, takođe, razvija u ranom uzrastu. Kod djece u ranom uzrastu najčešće se javlja razvojna disfazija, poznata kao specifični razvojni poremećaj u kome je sposobnost djeteta da koristi ili razumije govor ispod očekivanog za uzrast”, navodi Zejak-Vukmanović.

Pojašnjava da razvoj govora kod djece kreće od trenutka njihovog rođenja.

“Do prve godine života, kada se očekuje pojava prve smislene, funkcionalne riječi, razvoj govora djeteta prolazi kroz nekoliko faza: vokalizacija, gukanje, brbljanje. Kod beba, majčin glas je prvi pokretač pažnje. Dok roditelji drže bebu, treba da joj imenuju, povezuju njenu gestikulaciju sa potrebom i na taj način se razvija razumijevanje. Trebalo bi oponašati ono što beba radi, povezujući sa određenim zvukom u cilju razvijanja imitacije kao bitne predfaze razvoja govora. Treba govoriti kratkim rečenicama, intonacijski povezanih sa situacijom. Žvakanje je, takođe, bitno za sam proces govorenja, a roditelji imaju glavnu ulogu u stimulisanju žvakanja kod djece. Svakodnevna igra, boravak u prirodi, ispitivanje okoline (čupkanje trave, cvijeća, igre kamenčićima,…) su značajni za razvoj govora”, kaže naša sagovornica.

“Roditelji često neigraju problem djeteta”

A za uspješan rad logopeda, potrebna je i dobra komunikacija sa roditeljima. Zejak-Vukmanović objašnjava na koji način bi trebalo da prepoznaju da je riječ o govorno-jezičkom poremećaju njihove djece, te u kojoj situaciji bi trebalo da potraže pomoć logopeda.

“Ukoliko dijete ne uspostavlja kontakt očima ili to radi samo kratkotrajno, nema razvijen pokazni gest, ima odsustvo faze brbljanja ili samo povremeno prisutno brbljanje, slabija reakcija na zvukove –  razlozi su da se roditelji obrate za stručnu podršku u najranijem uzrastu djeteta”, pojašnjava Zejak-Vukmanović.

Prema njenim riječima, često roditelji negiraju problem djeteta, povezujući sa lijenošću, razmaženosti ili tvrdoglavošću.

“Veoma je bitno da se djeca što ranije uključe na stimulacije, jer dijete najbrže uči i usvaja na ranom uzrastu do četvrte, pete godine. Ono što je bitno jeste uključiti roditelja u stimulaciju ili tretman. Jako je bitna motivacija roditelja. U posljednje vrijeme roditelji djece uzrasta do dvije godine se više javljaju za podršku logopeda nego što je to bio slučaj prethodnih godina”, navodi Zejak-Vukmanović.

“Izloženost djece ekranima u najranijem uzrastu se nikako ne preporučuje”

Naša sagovornica ukazuje da broj djece sa govorno – jezičkim poremećajima raste iz godine u godinu, te da statistika, a i praksa ukazuju da su govorno – jezički poremećaji učestaliji kod dječaka nego kod djevojčica.

“Svaki jezik ima svoju unutrašnju strukturu i logiku i ukoliko se djeca prarano izlažu učenju drugog jezika, a nisu savladali jezičku strukturu maternjeg, što je česta pojava posljednjih godina, dolazi do otežavanja i usporavanja usvajanja jezičke strukture maternjeg jezika. Osim navedenog, postoje mnogi drugi činioci koje roditelji nesvjesno rade radi pomodarstva ne shvatajući da ne čine korist, već štetu svom djetetu. Tako da je i te kako zabrinjavajući porast broja djece sa govorno – jezičkim poremećajima, koji su često udruženi sa poremećajem pažnje, ponašanja, učenja”, navodi ona.

Upozorava i na uticaj prekomjernog korišćenja telefona i malih ekrana na razvoj govora. Ističe da su djeca danas od rođenja izložena ekranima, pametnim uređajima koji veoma negativno utiču na cjelokupni razvoj djeteta.

“Izloženost djece ekranima u najranijem uzrastu se nikako ne preporučuje. Nema dvosmjerne komunikacije. Za dječiji mozak koji je u razvoju izloženost brzim smjenjivanjem slika sa mnogo efekata i zvukova, dovodi često do poremećaja pažnje, smanjenog ili odsustva kontakta očima, a sve to usporava razvoj i komunikacije i govora. Svakodnevno viđamo malu djecu u kolicima, koja drže pametne uređaje, ne obraćajući pažnju na okolinu. Samim tim dolazi do slabije slušne i vizuelne pažnje, dijete ne čuje prirodne zvukove oko sebe koji se lako uče i usvajaju, već percipiranju zvukove koji su ubrzani i njima nerazumljivi”, pojašnjava Zejak-Vukmanović.

“Položaj logopeda u sistemu nije zadovoljavajući”

Naša sagovornica osvrnula se i na položaj logopeda u Crnoj Gori. Ističe da je njihov broj još uvijek nedovoljan u odnosu na broj djece sa govorno jezičkim poremećjima.

“Veliki je deficit kadra, pa su roditelji često primorani da odlaze van naše zemlje da bi njihova djeca dobila adekvatnu stimulaciju. Logopedi kao stručnjaci u našoj zemlji jesu prepoznati, ali položaj logopeda u sistemu nije zadovoljavajući”, ističe Zejak-Vukmanović, koja je zaposlena u u Resursnom centru za djecu i mlade „Podgorica“.

“Posao logopeda u Resursnom centru za djecu i mlade “Podgorica”, podrazumijeva rad logopeda u Programu rane intervencije, koja obuhvata djecu uzrasta od 0 do 6 godina, rad sa učenicima Resursnog centra, kao i davanje podrške djeci koja su u Programu inkluzivnog obrazovanja pri redovnim školama. Osim stimulacija, tretmana, savjetodavnog rada roditelja, uloga logopeda je i da obuči roditelje djece najranijeg uzrasta do tri godine za rad u kućnim uslovima, kao i prilagođavanje tehnika i metoda rada kućnim uslovima. Logopedi Resursnog centra rade u timu sa ostalim defektolozima, psihologom, fizioterapeutima, pedagogom, socijalnim radnicima Ustanove”, zaključuje Zejak-Vukmanović u razgovoru za Dnevno.me.