Zašto nemamo strateške rezerve

    4 sedmice pre 779 pregleda Izvor: dan.co.me

Sjetimo se da smo 2020. godine imali udar virusa kovid-19, a tadašnje Ministarstvo ekonomije se nizom pitanja obratilo širem krugu eksperata koji imaju iskustvo u upravljanju kriznim situacijama – šta je od namirnica i robe potrebno nabaviti i gdje, a svjedoci smo da je u kratkom roku zbog povećane tražnje i stvaranja zaliha falilo pa skoro sve, a deficit je odmah bio uočljiv kod higijenske i medicinske robe, lijekova, aparata… Na sreću, situacija se ubrzo popravila globalno pa i lokalno.

Da li je odgovor države bio efikasan ne može se sa sigurnošću tvrditi, ali moramo priznati da je imao neke dobre stvari. Prije svega, okvirno je utvrđena količina robe koje je neophodno nabaviti da bi stanovništvo i pravna lica nesmetano funkcionisali par mjeseci.

Nije prošlo mnogo zadesio nas je prvo jedan, pa drugi globalni potres koji traju i danas. Da li danas naša zemlja ima rezerve, da li su te rezerve operativne. Da li neko planira rezerve, da li se one zanavljaju. I na kraju glavno pitanje, šta ako ne daj bože…

Strateške rezerve su širi pojam od robnih a sam odabir koje rezerve želimo imati zavisi od dugoročnih planova onih koji upravljaju. Strateške rezerve omogućavaju funkcionisanje države u neposrednoj ratnoj opasnosti ili u nekom događaju koji to iziskuje, a njima obično upravlja ili ih kontroliše vojska. Poslednjih godina više je nego jasan narativ da takve rezerve nije potrebno imati u većoj mjeri jer je NATO kao odbrambeni savez priteći u pomoć u slučaju da se nešto desi.

Svjedoci smo da i u slučaju kad se na nivou pojedinca ili porodice desi neka nepredviđena situacija, obično i bliže okruženje ne ispolji dovoljno razumijevanja za to, pa je po pravilu pomoć sa strane nedovoljna ili minimalna, a najčešće retorička.

Kod međudržavnih odnosa „ljubavi“ ima još manje, naročito kada je u pitanju globalna kriza pa mali budu ili prepušteni sebi ili je pomoć simbolična. Ako se opet vratimo na vrijeme kovid epidemije i Crne Gore vidjećemo da su male donacije dale Srbija i Kina a za ostalo smo se snalazili sakupljajući donacije kako smo znali i umjeli. A u takvim slučajevima najčešće kritične robe nema ni da se plati i duplo.

Robne rezerve su uži pojam i obuhvataju robu neophodnu za snadbijevanje građana u slučaju kada je lanac snabdijevanja prekinut. Robne rezerve se uglavnom dijele na 3 vrste robe: životne namirnice, gorivo i energenti i medicinska oprema i lijekovi što nije dovoljno. Primjera radi SFRJ je imala rezerve kao i Kraljevina Jugoslavija, ali kako je zemlja dobrim dijelom bila poljoprivredna o hrani se nije razmišljalo jer je mogla da se pronađe u širokoj bazi. U SFRJ ovaj tip rezervi se nazivao „ratne rezerve“ a što je i razumljivo jer se doktrina odbrane zasnivala na iskustvima iz WW2.

Rezerve su bile organizovane u tzv. prstenovima, svi subjekti su morali da imaju svoje unutrašnje rezerve. Planovi funkcionisanja svih društvenih subjekata su dostavljeni istima pod oznakom „vojna tajna“, pa su svi počev od vrtića i škola do armije znali kako treba da se ponašaju u slučaju da se izda naređenje o neposrednoj opasnosti.

Robnim rezervama je upravljalo Ministarstvo odbrane i najveći dio strateških rezervi je čuvan u prostorima koje je taj resor obezbijedio, a ti objekti su najčešće bili podzemni.

U rezervama su bile mobilne bolnice sa kompletnim inventarom i lijekovima koji su periodično zanavljani, municija i naoružanje za rezervni i aktivni sastav, rezervni djelovi za vozila, alati za popravku i mobilne radionice, gorivo u cisternama koje se takođe periodično zanavljalo.

U sistemu rezervi postojale su zalihe namirnica za period od šest ili devet mjeseci i za vojsku i za narod. Osim namirnica, skladištena su i higijenska sredstva, ali i kuhinje, rashladne komore, agregati i drugo što prati održavanje i snadbijevanje.

Monetarne rezerve su se čuvale u NBJ i sastojale su se od zvečećeg zlata i gotovine za slučaj opasnosti, ali i monetarnog zlata i deviza za potrebu održavanja monetarnog sistema.

Nakon raspada SFRJ Crna Gora je kao federalna jedinica nastavila da održava robne rezerve dok je strateškim rezervama raspolagala vojska. Ipak, SRJ je kao naslednica SFRJ, iako do 99. nije bila direktno u ratu indirektno jeste, pa su strateške rezerve djelimično iscrpljene, što je bila njihova svrha. Sa druge strane, monetarne rezerve su ili potrošene ili iznesene iz zemlje tokom 90-ih tako da je taj period pratila stalna i permanentna inflacija iz koje se finansirao rat.

Robne rezerve kojima je raspolagala Crna Gora koje su se sastojale uglavnom od životnih namirnica ukinute su i zvanično 2003. godine. Koncept robnih rezervi i tzv. „neoliberalni“ koncept kapitalizma nisu išli ruku pod ruku. Smatralo se a i danas se smatra da smo mi mala zemlja, da nama rezerve i ne trebaju i sve što nam treba moći ćemo da nabavimo, a što i ne pije vodu.

Početkom 2000-ih raspadala se poslednja Jugoslavija, stanje u vojsci postojalo je sve teže … manji dio strateških „ratnih“ rezervi je preuzela Srbija u skladu sa sporazumom. To što je ostalo u Crnoj Gori je uglavnom uništeno, prodato ili rashodovano kao neperspektivno.

Vidjeli smo da nam poljske mobilne bolnice za vrijeme kovida trebaju, a pitanje je imamo li ih sada. Tzv. viškovi naoružanja su ili uništeni u skladu sa raznim međudržavnim sporazumima ili prodati budzašto. Rezerve hrane koje je čuvala Vojska i Ministarstvo odbrane su takođe ili uglavnom potrošene ili smanjene na nivo dnevnih potreba

Monetarne rezerve u zlatu ne postoje, a gotovog novca ima u skladu sa monetarnom politikom, odnosno kako je količina novca u opticaju regulisana komercijalnim ugovorom o korišćenju eura u vidu gotovog novca u bankama ima onoliko koliko nam je dozvoljeno. Nije poznato koliko gotovine u rezervi ima u Centralnoj banci, ali sigurno je da neka količina u vidu strateške rezerve ne postoji…

Šta ako se nešto desi? Šta ako budemo imali negativan scenario? Da li država ima snage da funkcioniše šest mjeseci u slučaju haosa? Imamo li imamo planove postupanja evakuacije u takvoj situaciji? Neophodno je formirati strateške rezerve na sva tri „stuba“, i to rezerve hrane i robe, vojne rezerve i monetarne zlatne rezerve.

Svako formiranje rezervi podrazumijeva određena odricanja, ali ako se malo presaberemo i analiziramo državnu potrošnju vidjećemo da za to sredstava i ima i mora da ima. Ono što smo sačuvali i čuvamo nije potrošeno.

Ukoliko se, pak, formiraju, rezervama treba da upravlja Ministarstvo odbrane i Vojska u saradnji sa ostalim organima. Prije svega, zbog iskustva i kadrova jer u Vojsci još uvijek postoje kako tehnički kapaciteti tako i znanje kako se upravlja određenim rezervama.

Piše: Stevan Gajević

(Autor je finansijski savjetnik)