Zašto samo 1. januara vjerujemo u bolje sjutra

    9 mjeseci pre 192 pregleda

Vrijeme je nešto sa čim smo svi veoma blisko povezani. Slavimo posebne trenutke u vremenu, ali često i očajavamo zbog njegove prolaznosti. Cio jezik koji opisuje ljudsko stanje je satkan od vremena i sve su rečenice vremenski definisane. Naš osjećaj za vrijeme nam govori da se prošlost desila, a da budućnost tek dolazi, a 1. januara vjerujemo i nadamo se da će nam ona biti bolja.

Šta se stvarno događa sa vremenom 31. decembra u ponoć i da li je to baš neki specijalni trenutak koji bi se razlikovao od, na primjer, 23. maja u podne.

Zar ciklus vremena između dva uzastopna 28. decembra nije potpuno iste dužine kao i vrijeme koje protekne između dva uzastopna 1. januara?

Isto tako, znamo, da su u našu ponoć neki već satima bili u 2020. godini, dok su drugi tek pripremali novogodišnju trpezu. Neki su i dva puta mogli da dočekaju Novu godinu, ako su se zatekli na putovanju kroz različite vremenske zone.

Nauka kaže da su svi kalendari različiti i svi proizvoljni, te odgovor traži zagledana u daleki svemir pokušavajući da utvrdi tu nultu tačku kada je vrijeme nastalo i počelo da se odmotava, ali za svakodnevnu upotrebu i naše živote u ovoj vremenskoj dimenziji, dovoljno je znanje i o ovom proizvoljnom po kome smo navikli da se orijentišemo.

Novogodišnja bajka ima jednoobraznu sliku širom svijeta, no postavlja se pitanje zašto mi, uprkos mračnim vizijama i predskazanjima, katastrofalnim ratovima i lošim ličnim iskustvima, često tragičnim, u suštini ne gubimo nadu u bolju sjutrašnjicu?

Zašto čak i dokazani cinici, namćori i pesimisti bivaju zavedeni čarima novogodišnje noći i ne odole iskušenju da makar na tren pomisle da će ovog puta stvari ipak krenuti kako treba. Prepune su biblioteke mudrih i učenih odgovora na ovo pitanje staro valjda koliko i ljudski rod.

Istorija pamti kada se Zlatno doba tražilo u prošlosti, u zemaljskom raju prije praiskonskog grijeha i čovjekovog pada, u grčko rimskom idealu ljepote i čovječnosti. Ali čak ni tada nije dovođena u pitanje sama mogućnost da se oživi taj idealni obrazac.

Optimističke vizije naročito su pojačane u periodu racionalizma otkrićem ljudske i prirodne evolucije, naučnom i tehnološkom revolucijom. Tako je jedno hrišćansko teleološko nasleđe poduprto materijalnim razvojem masovno razgorjelo očekivanja o tome da svijet i mi u njemu napredujemo.

Kao da se nismo oslobodili vjere da ima neki Djeda Mraz ili Božić Bata koji sve vidi i sve zna i svake godine svodi sa nama račune nagrađujući naše napore i dobrotu.

Mi vjerujemo u istorijsku pravdu koju ćemo postići pomoću demokratskih ustanova, u zdravlje koje će donijeti novi ljekovi, u blagostanje zasnovano na čudima savremene tehnologije, da će nam neuzvraćena ljubav ipak zakucati na vrata.

Drugim riječima, istorija i nada postoje dok postoji ljudska nesavršenost. Najveći mislioci ponavljaju sa Biblijom da je savršenost kraj istorije.

Zato živjela i ova Nova, nesavršena godina!

Najnovije vijesti

Najčitanije

Jesu li Pljevlja žrtvovan grad?

27.03.2020 6600 pregleda