Skoro dvadeset i pet godina u meni živi jedna priča. Životna, provjerljiva, opipljiva, realna, pa opet, poput bajke nestvarna i neuhvatljiva. U toj njenoj neuhvatljivositi možda leži odgovor na pitanje koje sama sebi često postavljam: Zašto mi je dvadeset pet godina trebalo da je iz najljepšeg dijela svoga srca iznesem na svjetlost dana. Pričala sam je, istina, ko zna koliko puta svojim prijateljima i đacima, ali sam se plašila pisane riječi i traga koji ta riječ ostavlja. Činilo mi se da moja ruka i pero nisu dorasli njenoj veličini i da neću uspjeti, ma koliko se trudila, da je prenesem na način na koji to ona zaslužuje. Takođe, vjerovala sam i vjerujem i danas, da ona i svojom širinom i svojom dubinom, zaslužuje veći prostor od ograničenog prostora jednog zapisa, da je njeno mjesto na stranicama romana ili slikama sa filmskog platna.

To je priča o jednom strašnom vremenu i jednom, ili bolje reći o dva, velika srca. Ona se, doduše, račva u nekoliko ogranaka i iz te jedne priče, poput rijeke, izvire veći broj priča koje se opet u nju ulivaju, ali ja ću ovoga puta pokušati da pratim jedino taj njen osnovni tok. Ostale dijelove prepuštam nekom obimnijem umjetničkom djelu i vještijem umjetničkom peru.

Priča, možda, počinje u selu Jasik nadomak Brčkog, ali u mojoj glavi ona počinje mnogo ranije, u studentskom domu Nedžarići u Sarajevu. Jer, upravo tu sam upoznala svog vjenčanog kuma i krštenog kuma svoje djece – Branka. Mladić, naizgled običan, poput mnogih koje srećete, a opet, po svemu jedinstven i poseban. Odrastao u petočlanoj porodici, uz roditelje i još dva brata, od kojih je jedan od rođenja imao teže smenje u razvoju, Branko je od malena naučio šta znači ljubav i briga prema drugom biću, posebno ako je ono nemoćno i na tuđu pomoć konstantno usmjereno. Ta ljubav i ta briga dostići će svoj vrhunac u vrijeme rata, onog surovog građanskog rata u Bosni 90-tih godina prošlog vijeka, u kome je u plamenu izgorio njegov rodni Jasik.

Neću ovog puta pisati o strašnoj atmosferi i neviđenoj panici koja nastupa kada čujete uzvik: „Pale! Ljudi, selo pale!“ U jezivoj pometnji koja tada uhvati mlade i stare, zaboravlja se sve: i majka, i otac, i brat i sestra, pa čak i sopstveno dijete. Ostaje samo jedno jedino jasno saznanje – onaj ko pobjegne i prvi stigne do „svojih“, imaće šansu da preživi. Biće smješten u izbjegličko prihvatilište ili na neko koliko – toliko bezbjedno mjesto, ali one koji ne budu dovoljno brzi i vješti, čeka neprijateljska ruka, čeka sigurna smrt ili, u najboljem slučaju, logor. Taj dio, koji je sam po sebi jedna posebna priča, najmerno ovoga puta preskačem želeći da bacim svjetlost na jednu drugu sliku.

Sliku dvadesetogodišnjeg studenta veterine koji na svojim mladim plećima nosi nemoćnog brata, dok njegov stariji brat Đuro, student poljoprivrede, i prestrašeni roditelji bježe s njima što dalje od zapanjujućeg ratnog plamena.

I baš u tom momentu, u trenutku kada sve nestaje osim nade da ćeš biti dovoljno brz i živu glavu spasiti, do Branka je dopro očajnički uzvik stare nane, jedine muslimanke u pravoslavnom selu koje je upravo izdisalo u plamenu. Njeno bolno: „Upomoć, pomozite“, izgovoreno u trenutku kada je nemoćna pala u blato dok je kao i ostali pokušavala da pobjegne, promijeniće vrtoglavom brzinom čitav Brankov život. Znao je da će, ako se vrati po nju, biti posljednji u redu i pasti u ruke ustaša, ali je, jasnije od toga, znao da sa njenim bolnim „upomoć“ neće moći naprijed. To slabačkim glasom izgovoreno „upomoć“ bilo je u njegovim ušima, mislima i srcu glasnije od stravičnog majčinog uzvika: „Branko, vrati se, ne idi, ne ostavljaj nas“! Ne osvrćujući se na majčine bolne jauke, dodao je mlađeg brata u naručje starijem i potrčao u pravcu staričinog glasa.

Tog momenta i još dugo vremana nakon toga, Brankova veza sa najbližima se prekida. Vezu sa njima zamijenio je, ili bolje reći proširio, jednom novom i posve specifičnom vezom – vezom sa starom nanom. Dubina te veze doći će posebno do izražaja u logoru u koji su, kao posljednji u koloni koja je bježala, dospjeli zajedno.
A logor je tek jedna posebna priča. U njemu sve maske spadaju, svi obziri nestaju, sva pravila se mijenjaju. Tu ostaje go čovjek, onakav kakav zaista jeste, bez primjesa stečenog morala i utvrđenih pravila mirnog vremena. Tu si ono što jesi. Zarobljen i lišen svega ljudskog, čovjek u logoru postaje slobodan jedino da se prikaže u svom najsirovijem izdanju. Otuda se ne treba čuditi što ćeš među svojima u logoru naići na okorjele izdajnike, na one koji se sami nude da svoje sastradalnike bičuju da bi se zauzvrat sami spasili svakodnevnog bičevanja, kao uobičajnog rituala zlog vremena i zlog prostora. U dojučerašnjem školskom drugu vidjećeš svog najljućeg neprijatelja (jer se udarac njegovog biča najdublje u leđa zarije), ali ćeš možda u svom prirodnom neprijatelju prepoznati istinskog prijatelja.

Nikada neću zaboraviti rečenicu koju je Branko izgovorio opisujući te dane: „Kada bi neko od mojih sjutra uhvatio mladog stražara u ovom logoru, Hrvata, ja bih se sa radošću ponudio da u zamjenu za njega mene strijeljaju “. U očajnim uslovima ozloglašenog hrvatskog logora, ovaj Hrvat je bio Branku jedina svijetla tačka. Donosio mu je svaki dan papir i olovku kako bi Branko pisao pisma svojoj djevojci i zarekao mu se da će je, ako on ne preživi, naći poslije rata i predati joj pisma. Ta pisma, istina, nisu sačuvala Brankovu predratnu ljubavnu vezu, ali su možda sačuvala njegov život.

Sačuvala su ga i pored činjenice da se, vidjevši da nana koju je spasio ne može preživjeti bičevanja, ponudio da umjesto nje bičuju njega. Bičevanje je, umjesto porcije ručka, dobijao dva puta dnevno, jednom kao svoju, a drugi put kao naninu porciju. Ta nadljudska ponuda da svoj život baci pod noge kako bi tuđi spasio, bila je obično propraćena zlobnim poklicima onih koji takav gest nisu mogli da razumiju: „Udri, udri što jače, ova budala voli bičevanje“. Za mnoge nesrećnike u logoru, ovo je postao vid njihove morbidne zabave. Pa ipak, svaki taj udarac po Brankovim leđima duboko se zarivao u skrhano nanino srce, koje je krvarilo u momentima dok jedan mladić trpi udarce njoj namijenjene. Nije tada ni slutila da će stravične logorske uslove oboje preživjeti, a još manje da će joj život, iako staroj i bolesnoj, pružiti šansu da mu dobrotu dobrotom uzvrati.

Prošlo je šest punih mjeseci tamnovanja nakon što su Branko i njegova nana izašli iz logora. Proći će još mnogo vremena dok Branko ne pronađe svoju porodicu. Nakon Dejtonskog dogovora, kada su konačno veze sa odsječenom Bosnom ponovo uspostavljene, svoju porodicu naći će ne samo on, već i iznemogla nana. Njene kćerke, nastanjene u dalekoj Švajcarskoj, doći će po svoju majku u namjeri da je vode sa sobom. „ Draga djeco, čemu to“, rekla je starica, „u svojoj zemlji ja sam doživjela najveći pakao, ali i srela najljepši primjer nesebičnosti i dobrote. Meni više ništa ne treba. Želim ovdje da umrem. Ali, ako vi meni kao majci želite vratiti dug, onda mi pomozite da ja vratim svoj. Školujte Branka i Đura, omogućite im da obojica završe započete fakultete, tako što ćete im plaćati školarinu i stan u Beogradu sve dok ne diplomiraju i postanu samostalne osobe.“

Danas, nakon dvadeset i više godina, Branko i Đuro su uspješni poslovni i porodični ljudi. Uspješni na svim poljima. Đuro je magistar poljoprivrede u Brčkom i otac dvoje djece, a Branko ne samo otac troje djece, već i direktor veterinarske stanice i jedna od najuticajnijih ličnosti u Doboju. I, kao što Andrić davno reče, a sudbina i ovom slučaju potvrdi, „život nam vraća samo ono što mi dajemo drugima“.

Kada već toliko pričamo i prepričavamo stravične slučajeve zločinstava u jednom stravičnom bratoubilačkom ratu, dobro je znati i od zaborava sačuvati i ovakve svijetle primjere koji svjedoče da čovjek ostaje čovjek u zlu, kao i u dobru. U zlu možda još i više, jer samo nevolje oslikavaju našu suštinu. Onu za koju možda ne bismo znali ni da postoji da nije iskušenja, stradanja i nevolja.

„Mi i ne znamo kolike snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živo stvorenje. I ne slutimo šta sve umemo. Budemo i prođemo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti.“ Ono što, kako Andrić reče, mnogi nikad ne saznaju, jedan Branko i jedna starica su saznali. I pri tome, uopšte nije važno što su u jeku vjerskog rata bili pripadnici različitih vjera. Ili je možda baš to važno?

Kako god, čini mi se da je neumjesno danas raspravljati ko je od njih dvoje bio u datom trenutku veći čovjek. Branko ili nana? Svako na svoj način. Svako od njih dvoje, u skladu sa svojim mogućnostima, bio je u datom momentu podjednako velik i podjednako nesebičan. Jer, šta su bili to dvoje ljudi, do jedan mladić koji nije mogao otići u život noseći na duši babin vapaj za pomoć, i jedna starica koja nije mogla otići iz ovozemaljskog života noseći na srcu svoj neuzvraćeni dug.

Piše: Snežana Grujičić

Objavljeno: 6. februara 2020. godine