Sinoć je u sali Skupštine opštine Pljevlja održana promocija Monografije „Dobrovoljno vatrogasno društvo, Vatrogasna jedinica, Služba zaštite i spašavanja Opštine Pljevlja kroz medije“ u organizaciji JU „Narodna bibilioteka „Stevan Samardžić“ i Službe zaštite i spašavanja Opštine Pljevlja.

Monografija na jednom mjestu objedinjuje dostupne medijske zapise u proteklih sto deset godina koji u kontekst uzimaju današnju Službu zaštite i spašavanja.

Promociju Monografije vodio je književnik i novinar Rajko Palibrk koji je ujedno napisao njenu recenziju.

Na početku promocije prisutne je pozdravio predsjednik Opštine Pljevlja dr Dario Vraneš ističući da je današnji dan poseban za istoriju naše opštine, naglašavajući da su srećni svi oni narodi koji imaju utemeljenje u vjeri, obrazovanju, kulturi, tradiciji i nauci i bilo kojoj sveri života a opština Pljevlja ima utemeljenje u onom poslu kojim se vi bavite preko 110 godina.

„Naš narod lijepo kaže, „sve što nije zapisano kao da se nije ni desilo“. Za više od 110 godina vi i vaše starije kolege spasili su mnoge živote i mnoga materijalna dobra. Sve je to lijepo u ovoj knjizi, koju sam imao priliku da dobijem na poklon od autora Ratka Pejovića, kojem ovom prilikom u ime Opštine Pljevlja i u svoje lično ime izražavam posebnu zahvalnost, jer sam svjestan koliko je trebalo vremena, truda, rada, energije da pored svih svojih obaveza ovo djelo ugledalo svjetlost dana. Ovo djelo nije lokalnog karaktera jer koliko sam upoznat ne postoji opština u Crnoj Gori koja je imala ljude koji su ovako sabrali sav svoj rad u preko 110 godina. Hvala vam vatrogasci za sve što radite za našu opštinu i građane. Često napominjem da svaki posao gdje se nosi uniforma ima svoju specifičnost i svoju težinu bilo da je to uniforma policije, vojske, Hitne pomoći, vatrogasaca. Svi oni poslovi koji se rade 24 sata gdje postoje noćne, treće smjene, dani praznika, vikenda gdje ste od svojih porodica odsutni kad ste možda najpotrebniji imaju svoju težinu i mi kao lokalna uprava moramo imati posebno poštovanje i uvažavanje prema vašem radu. To ne govorim deklarativno već zaista tako mislim jer sam sa mnogima od vas sarađivao kad sam nosio drugu uniformu. Služba zaštite i spašavanja od lokalne uprave imaće apsolutnu podršku i u daljem periodu u svim svojim aktivnostima“ – zaključio je Vraneš.

Priređivač Monografije Ratko Pejović istakao je da mu predstavlja veliku čast što predstavlja monografiju posvećenu Službi zaštite i spašavanja Pljevlja – službi koja već 110 godina čuva živote, imovinu i sigurnost našeg grada.

„Večeras ne predstavljamo samo knjigu. Pred nama je zapis o ljudima, vremenu i pozivu koji već više od jednog vijeka traje u službi građana Pljevalja. Monografija sadrži 1.088 članaka i 555 fotografija. Iza tih brojeva nalaze se ljudi, događaji, izazovi i odluke donesene u trenucima kada nije bilo vremena za čekanje, sumnju ili strah. Generacije vatrogasaca-spasilaca koje su, često tiho i daleko od pogleda javnosti, a uvijek blizu onima kojima je pomoć bila neophodna, ispisivali najhrabrije stranice istorije našeg grada. Služba zaštite i spašavanja jedan je od temeljnih stubova sistema zaštite i spašavanja. Njeno djelovanje neraskidivo je povezano sa hrabrošću, požrtvovanošću, solidarnošću i humanošću. Kada se oglasi vatrogasna sirena, vatrogasac-spasilac ne pita za ime, porijeklo, vjeru ili naciju čovjeka kome je pomoć potrebna. On vidi čovjeka u nevolji i zna da je njegova obaveza da pomogne, sačuva i spasi. Monografija pred predstavlja svjedočanstvo o tom predanom radu. Ona je zbir istorijskih zapisa i sačuvane građe koja govori o razvoju službe, njenim ljudima i njenim zadacima. Istovremeno, ona pruža i širu sliku društvenih i institucionalnih okolnosti u kojima je služba djelovala – često suočena sa izazovima i uslovima koji nijesu uvijek pratili njene stvarne potrebe i rizike. Ipak, nijedno ograničenje nikada nije bilo dovoljno snažno da zaustavi ove ljude u izvršavanju njihovog zadatka. U svim okolnostima, oni su bili tamo gdje je bilo najteže i najopasnije. O tome svjedoče brojna priznanja i nagrade koje su vatrogasci-spasioci dobijali kao izraz zahvalnosti za izuzetne doprinose zajednici. Ova knjiga, zato, nije samo hronika jedne službe. Ona je i podsjetnik na vrijednosti na kojima počiva naše društvo. Ona je izraz poštovanja prema svima koji su svoje znanje, snagu i hrabrost stavljali u službu drugih. Istovremeno, ona je i poziv zajednici da bolje razumije, podrži i čuva one koji svakodnevno rizikuju sopstvene živote da bi sačuvali ono što je nama najvrijednije. Kao autor ove monografije, proveo sam hiljade sati listajući stare arhive, novinske isječke i blijede fotografije. Svaka stranica i svaki redak iz proteklih 110 godina otvarali su novu priču. To nije bila samo suvoparna istorija, već svjedočanstvo o ljudima i njihovoj spremnosti da budu uz svoje sugrađane u najtežim trenucima“ – rekao je Pejović.

„Korijeni današnje Službe zaštite i spašavanja sežu do 1916. godine. Zamislimo Pljevlja tog vremena – grad koji se budio, rastao i razvijao, ali koji je bio ranjiv pred snagom vatrene stihije.  Od prvih dobrovoljnih vatrogasaca, skromne opreme i entuzijazma pojedinaca, do današnje profesionalne službe, mijenjali su se grad, sredstva i izazovi. Ali ono najvažnije ostalo je isto: spremnost da se pomogne onda kada je najteže. Ovom monografijom želio sam da od zaborava otrgnem imena onih koji su udarili temelje službi. Želio sam da sačuvam sjećanje na velike požare koji su prijetili našoj čaršiji, na poplave, saobraćajne nesreće i druge izazove u kojima su vatrogasci-spasioci bili prvi na mjestu događaja. Želio sam da sačuvam i onu posebnu radost – sjaj u očima vatrogasca nakon uspješno spašenog života. Takođe, vodila me je misao da ono što nije zapisano kao da se nije ni desilo. A ono što nije zapisano lako se zaboravlja. Zato je bilo važno zabilježiti ne samo događaje i razvoj službe, već i trag koji su njeni pripadnici ostavili u životu našeg grada. Odlikovanja koja su dodjeljivana, među njima i Orden zasluga za narod iz 1966. godine, nijesu samo priznanja na uniformi. Ona su priznanje cijeloj jednoj zajednici – ljudima koji su svojim radom, hrabrošću i solidarnošću pokazali da se dobrota i odgovornost prepoznaju i pamte – kazao je Pejović.

„Biti vatrogasac u Pljevljima nikada nije bilo samo zanimanje, to je poziv. To je onaj trenutak tišine prije nego što se oglasi vatrogasna sirena. To je svjedočanstvo o ljudima koji su, suočeni sa opasnošću, išli njoj u susret. To je napor da se ostane pribran u trenucima straha a odgovornost prihvati bez mnogo riječi. Da se bez obzira na doba dana i težinu zadatka, krene prema vatri, prema poplavljenim djelovima grada ili na mjesto saobraćajne nesreće. Tamo gdje nečiji život zavisi od brzine, znanja i hrabrosti. Upravo ta solidarnost čini ovu službu jednim od najvažnijih oslonaca bezbjednosti Pljevalja. Svaka fotografija u ovoj monografiji nosi svoju priču: priču o neprospavanoj noći, umoru koji se ne pokazuje, odgovornosti koja se ne odlaže i ponosu koji se ne ističe, ali se duboko osjeća. Zajedno, one čuvaju sjećanje na napor, hrabrost i timski rad ljudi koji su svoj zadatak stavljali ispred sopstvenog komfora. Naša služba danas je moderna, opremljena i spremna za izazove 21. vijeka. Ali, nikada ne smijemo zaboraviti na čijim ramenima stojimo. Stojimo na ramenima onih koji su 1916. godine sanjali i gradili ono što mi danas imamo. Zato je naša obaveza da tu službu čuvamo, unapređujemo i ostavimo je budućim generacijama snažniju i spremniju nego što smo je mi zatekli – naglasio je priređivač Monografije.

„Monografija koja je večeras ispred vas moj je dug prema prošlosti i moj poklon budućnosti. Neka ona bude trajni podsjetnik na ljude koji su svoje živote i djela utkali u istoriju Pljevalja. Neka bude podsjetnik na one koji su službu stvarali i na sve koji je danas nose na svojim ramenima. Neka budućim generacijama pokaže da hrabrost nije samo veliki čin u izuzetnom trenutku – ona je i svakodnevna spremnost da se bude na raspolaganju drugima. Dok god se čuje zvuk naše sirene, građani Pljevalja mogu biti mirni, jer znaju da postoje ljudi spremni da, kada je najteže, priteknu u pomoć i učine sve što je u njihovoj moći da zaštite ljudski život i imovinu. Pljevlja mogu biti ponosna na svoje vatrogasce-spasioce. Naša je obaveza da taj ponos pretvorimo u poštovanje, razumjevanje i podršku.

Na kraju svog obraćanja Pejović se zahvalio svim vatrogascima-spasiocima, nekadašnjim i sadašnjim, za sve što su učinili i što čine za naš grad, porodicama koje su ih podržavale i razumjele težinu njihovog poziva, svima koji su pomogli da ova monografija bude objavljena i sačuvana kao dio zajedničkog pamćenja.

U nastavku promocije voditelj Rajko Palibrk pročitao je obraćanje Prof. dr Sretena Ćuzovića koji je zbog nemogućnosti da prisustvuje promociji priređivaču monografije Ratku Pejoviću, Bogdanu Bojoviću komandiru Službe zaštite i spašavanja, zaposlenima, Opštini Pljevlja, promoterima monografije i čitaocima uputio iskrenu čestitku.

„Neće zvučati akademski neodmjereno, nametljivo i ishitreno, ako kažem da moja čestitka nije slučajno upućena „Službi zaštite i spašavanja Pljevlja“. Razloga za to ima više. Pomenuću, samo, neke od njih. Potpisnik ovog teksta je imao priliku da se lično uvjeri u efikasnost i efektivnost Vaše službe, i to, dva puta. Prvi put, prilikom požara koji je zahvatio komšijsku šumu, u Otilovićima, prijeteći da se proširi i na moje porodično imanje i kuću. Iako, daleko od zavičaja, telefonskim putem obratio sam se „Službi zaštite i spašavanja Pljevlja“, s molbom da preduzmu neophodne mere kako bi ugasili požar (zaštitili imovinu). Pomoć  nije izostala. Tom prilikom poslao sam zahvalnost Službi i medijima s molbom da je objave, što su i učinili“. Drugi put, prije četiri godine za vrijeme odmora u Otilovićima izbio je požar na staroj/napuštenoj zgradici. I tada, kao i prethodni put, pomoć Vaše službe nije izostala, na čemu Vam se najljubaznije zahvaljujem. Eto, dovoljno razloga da Vam uputim čestitku“.

„Krajem prošle godine g-din Ratko Pejović mi je dostavio radnu, a kasnije i PDF, verziju monografije koju večeras promovišete, s molbom da je pročitam. Dopala mi se sadržina rukopisa i izbor aktuelnih tema koje predstavljaju svojevrsno istorijsko, biografsko i bibliografsko dokumentovano djelo Vatrogasnog društva u Pljevljima (događaja i ljudi), u ozračju 110 godina postojanja i rada ove Službe. Izbor, događaja i ljudi nije slučajan. G-din Pejović je na platformi medija-istoriografije prikupio i sistematizovao arhivsku građu koja obuhvata 1.088 članaka i 555 fotografija. Na osnovu svega navedenog mogu reći da monografija, u najširem smislu riječi, predstavlja svojevrsni strategijski osmišljen projekat – svjedočanstvo o prvom Dobrovoljnom vatrogasnom društvu u Pljevljima, koje je osnovano 1916. godine i  ove godine slavi 110 godina postojanja i rada. S druge strane, monografija predstavlja (s)pomenik znamenitim ljudima (vatrogascima) i njihovim djelima koja su primjer humanosti i profesionalnosti – ogledalo ovih hrabrih i plemenitih ljudi koji su često sopstvene živote stavljali ispred vatrene stihije, spašavajući živote i imovinu drugih. Sve mi to daje povoda da pohvalim priređivača, izdavača, pisca predgovora i sve one, koji su na bilo koji način, učestvovali (pri)pomogli da se ova knjiga štampa, objavi i večeras predstavi stručnoj i naučnoj javnosti (čitalačkoj publici)“ – kaže se u pismu Prof. dr Sretena Ćuzovića Otila, red.prof. (u penziji) Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Nišu i člana Predsjedništva Naučnog društva Ekonomista Srbije (NDES).

Prisutne je pozdravila i direktorica JU Narodna bibiloteka „Stevan Samardžić“ Bojana Đačić koja je kazala da knjiga svjedoči o razvoju pljevaljskog vatrogastva, ali i o ljudima koji su, tokom više od jednog vijeka svoju profesionalnu dužnost potvrđivali spremnošću da se suoče sa opasnošću onda kada su životi i imovina drugih bili najugroženiji.

„Ova publikacija nije samo istorija jedne službe. Ona je hronika grada, zapis o vremenu i trajno svjedočanstvo o hrabrosti, požrtvovanosti i odgovornosti prema ljudskom životu. Ovo djelo s punim opravdanjem možemo nazvati monografijom i kapitalnim izdavačkim poduhvatom. Koliko mi je poznato, rijetki su primjeri da je rad jedne opštinske službe zaštite i spašavanja ovako temeljno istražen, dokumentovan, sistematizovan i predstavljen u okviru jedne publikacije. Njena vrijednost utoliko je veća jer je nastala prikupljanjem građe rasute po arhivama, starim brojevima „Pljevaljskih novina“, službenim izvještajima, fotografskim zbirkama, ličnim svjedočenjima i sjećanjima pripadnika vatrogasne službe. Priređivači su sačuvali dokumente koji bi, prepušteni vremenu, lako mogli nestati iz javnog pamćenja. U knjizi su objedinjeni podaci o nastanku, organizacionom razvoju, opremljenosti i intervencijama pljevaljskih vatrogasaca, kao i priče o ljudima koji su svoj radni vijek posvetili zaštiti drugih. Upravo to jedinstvo činjenica, dokumenata, fotografija i ljudskih sudbina daje monografiji istoriografsku, dokumentarnu, memorijalnu i društvenu vrijednost. Najstariji zapisi vode nas u vrijeme kada su pljevaljski vatrogasci raspolagali ručnim pumpama, kantama, crijevima i najosnovnijim alatom. Prema sačuvanim podacima, počeci organizovanog vatrogastva u Pljevljima sežu do 1916. godine. Fotografija prvih pljevaljskih vatrogasaca iz 1918. i snimak Dobrovoljne vatrogasne čete osnovane 1933. godine nisu tek ilustracije jednog minulog doba. To su vizuelni dokumenti o ljudima koji su, sa skromnom opremom i ograničenim sredstvima, postavljali temelje današnje službe. Posebno mjesto u toj istoriji pripada Mustafi Zukoviću, prvom starješini obnovljenog Dobrovoljnog vatrogasnog društva poslije Drugog svjetskog rata. Novinski zapis iz 1971. godine predstavlja ga kao čovjeka koji je svoje zdravlje ostavio u borbi sa vatrom. Tokom intervencije u zapaljenoj strugari, pokušavajući da spriječi širenje požara prema skladištu municije, pretrpio je trajno oštećenje vida. I nakon toga ostao je vatrogasac „do kosti“, spreman da svoje iskustvo prenosi mlađima. Njegova priča uvodi u monografiju snažnu ljudsku dimenziju: iza službenih podataka i statistike stoje stvarni ljudi, njihove povrede, odricanja i odluke donesene u trenucima u kojima nije bilo vremena za oklijevanje“.

„Novinski tekstovi iz šezdesetih i sedamdesetih godina pokazuju put razvoja od dobrovoljnog društva do organizovanije i stručnije službe. Iz njih saznajemo o nedostatku sredstava, potrebi za savremenijom opremom, nedovoljnom broju vozila, problemima u snabdijevanju vodom i stalnom nastojanju vatrogasaca da, uprkos ograničenjima, odgovore svakom zadatku. Ti zapisi istovremeno svjedoče o stručnoj obuci, ispitima, nabavci vozila, razvoju profesionalne jedinice i postepenom unapređivanju sistema zaštite od požara. Podatak da je Dobrovoljno vatrogasno društvo od 1946. do 1973. godine imalo 586 intervencija, u kojima je učestvovalo oko osam hiljada vatrogasaca, otkriva razmjere njihovog angažovanja. Iza svakog broja nalazi se konkretan događaj: ugrožena kuća, privredni objekat, šuma, ljudski život ili imovina stvarana godinama. Zato statistika u ovoj monografiji nije hladan zbir podataka. Ona pokazuje učestalost opasnosti, snagu zajedničkog odgovora i trajnu prisutnost vatrogasaca u životu Pljevalja“.

„Hronološko praćenje razvoja službe omogućava čitaocu da sagleda ogroman put pređen od ručne pumpe i nekoliko kanti do savremenih vozila, zaštitne opreme i specijalizovanih spasilačkih postupaka. Nabavke vozila, uniformi, zaštitnih čizama i druge opreme u knjizi nisu predstavljene kao sporedni administrativni podaci. Svaki dio opreme ima neposrednu ulogu u zaštiti vatrogasca, brzini intervencije i mogućnosti da nečiji život bude spasen. Monografija uvjerljivo pokazuje da djelokrug Službe zaštite i spašavanja daleko prevazilazi gašenje požara. Njeni pripadnici intervenišu u saobraćajnim nesrećama, na industrijskim i privrednim objektima, tokom elementarnih nepogoda i u svim okolnostima u kojima su ugroženi ljudi, životinje ili materijalna dobra. Oni tokom velikih snjegova motornim sankama dopremaju hranu i ljekove, prevoze bolesnike, stižu do zavijanih sela i domaćinstava odsječenih od svijeta. Izlaze na teren zbog zmije u gradskom jezgru, požara na kućama i imanjima, šumskih požara, havarija, nesreća i opasnosti čija se priroda ne može unaprijed predvidjeti. Zapisi o požarima u fabrikama, na postrojenjima i transportnim trakama, kao i o intervencijama u industrijskim zonama, podsjećaju na složenost vatrogasnog poziva u sredini sa razvijenim rudarskim i industrijskim kapacitetima. Takve intervencije zahtijevaju posebnu stručnost, disciplinu, poznavanje tehnoloških procesa i sposobnost da se u najkraćem roku procijene rizici po ljude, imovinu i životnu sredinu. Operativni izvještaji, pregledi mjesečnih aktivnosti i podaci o broju intervencija grade preciznu sliku svakodnevice službe. Čitaocu postaje jasno da se njen rad ne sastoji samo od velikih akcija koje dospiju u novinske naslove. Najveći dio tog rada čine stalna pripravnost, obuka, održavanje opreme, procjena rizika, prevencija i niz manjih intervencija čiji značaj uočavamo tek kada shvatimo kakve su posljedice njima spriječene. Naročitu vrijednost imaju prilozi posvećeni preventivnom i obrazovnom radu. Predavanja u školama, projekti edukacije mladih o prevenciji i zaštiti, upoznavanje učenika sa opasnostima i ispravnim postupanjem u vanrednim situacijama pokazuju da savremena služba ne djeluje isključivo nakon nastanka nesreće. Njena važna uloga jeste da opasnost preduprijedi, razvija kulturu bezbjednosti i najmlađe osposobi da u kritičnom trenutku reaguju pribrano i odgovorno. Priznanja, nagrade, prijemi kod predsjednika Opštine i drugi oblici javne zahvalnosti svjedoče da zajednica prepoznaje njihov rad. Ipak, sama monografija nas podsjeća da najveća nagrada vatrogascu ostaje spasen ljudski život. Svaka pohvala dobija puni smisao tek kada se sagledaju rizik, fizički napor i psihološki teret koji ovaj poziv nosi. Dragocjen segment knjige čine zapisi o penzionisanim vatrogascima. Njihovim uvrštavanjem uspostavlja se veza između generacija i odaje priznanje ljudima čiji je rad ugrađen u institucionalno iskustvo današnje službe. Ovdje se penzionisanje ne prikazuje kao brisanje čovjeka iz istorije jedinice, nego kao trenutak u kojem njegovo iskustvo postaje dio zajedničkog profesionalnog nasljeđa“.

„U tom kontekstu posebnu pažnju privlači i priča o Jasminu Tutundžiću, Pljevljaku koji sa izuzetnom posvećenošću prikuplja sve što je povezano sa vatrogastvom. Njegova zbirka i istrajnost pokazuju da istoriju jedne službe ne čuvaju samo arhivske ustanove. Čuvaju je i pojedinci koji razumiju vrijednost fotografije, novinskog isječka, starog predmeta ili zabilježenog sjećanja. Ta lična strast prerasta u društveno koristan rad, jer zahvaljujući njoj ostaju sačuvani tragovi iz kojih se može rekonstruisati prošlost pljevaljskog vatrogastva. Autori i priređivači nisu izbjegli ni osjetljive i složene događaje u kojima su se pripadnici službe našli kao neposredni učesnici ili svjedoci: požare sa sudskim epilogom, javne skupove, proteste, incidente i situacije u kojima je bilo neophodno istovremeno sačuvati profesionalnu pribranost i bezbjednost svih prisutnih. Takvi prilozi proširuju tematski okvir monografije i pokazuju da rad službe nije izdvojen od društvenih okolnosti, institucionalnih odnosa i svakodnevnog života opštine. Struktura publikacije, zasnovana na spoju hronologije i tematskih cjelina, omogućava da se istorija pljevaljskog vatrogastva čita kao proces. Mi pratimo promjene u organizaciji, tehnici, stručnoj osposobljenosti i vrstama intervencija, ali uočavamo i ono što se nije promijenilo: spremnost vatrogasca da odgovori na poziv, bez obzira na doba dana, vremenske uslove i stepen opasnosti. Fotografije i novinski tekstovi imaju znatno ozbiljniju ulogu od prateće ilustracije. Oni potvrđuju vjerodostojnost izložene građe, oživljavaju lica i događaje i omogućavaju čitaocu da uporedi različite epohe. Na jednoj stranici vidimo vatrogasce sa najskromnijim sredstvima početkom dvadesetog vijeka, a na drugoj savremenu službu koja raspolaže specijalizovanim vozilima i opremom. Između tih slika nalazi se više od sto godina rada, učenja, odricanja i institucionalnog razvoja. Jezik dokumenata sačuvao je obilježja vremena u kojem su nastajali, što publikaciji daje dodatnu autentičnost. Novinski izvještaji bilježe tadašnje probleme, očekivanja i odnos zajednice prema vatrogascima. Njihovo okupljanje na jednom mjestu omogućava budućim istraživačima da proučavaju istoriju službe, razvoj lokalne uprave, urbanizaciju, industrijalizaciju i kulturu javne bezbjednosti u Pljevljima. Zbog svega navedenog, značaj ove monografije ne iscrpljuje se u njenoj prigodnoj namjeni. Ona je pouzdana osnova za dalja istraživanja, važan izvor za istoriju Pljevalja i knjiga koja pripadnicima službe vraća zasluženo mjesto u pamćenju zajednice. Istovremeno, ona može poslužiti kao uzor drugim službama zaštite i spašavanja u Crnoj Gori i regionu kako da istraže, sistematizuju i predstave sopstvenu prošlost. Trud uložen u prikupljanje, provjeravanje i obradu ovako obimne građe zaslužuje naročito priznanje. Ova knjiga nastala je iz poštovanja prema ljudima čiji poziv podrazumijeva svakodnevnu spremnost na rizik radi zaštite tuđeg života i imovine. Njeno objavljivanje predstavlja odgovoran odnos prema prošlosti i primjer kako se od zaborava čuva jedna značajna profesionalna i humana tradicija. Pred nama je, dakle, knjiga o požarima, nesrećama i spasilačkim intervencijama, o trajanju jedne sluzžbe, ali prvenstveno knjiga o ljudima. O ljudima koji su decenijama stajali između vatre i tuđeg doma, između nesreće i mogućnosti spasenja, između opasnosti i zajednice kojoj služe. Njihova imena, lica i djela ovom monografijom dobijaju trajno mjesto u istoriji Pljevalja. Zato ovo kapitalno djelo zaslužuje iskrenu pohvalu  zbog istraživačke temeljnosti, bogatstva građe, dokumentarne pouzdanosti i plemenite namjere iz koje je nastalo. Ono odaje priznanje prethodnim generacijama, svjedoči o radu sadašnje Službe zaštite i spašavanja i ostavlja obavezu budućim generacijama da njeguju istu profesionalnost, solidarnost i odgovornost“.

Na kraju svog obraćanja Bojana Đačić je autoru, priređivaču, izdavaču i svima koji su doprinijeli nastanku monografije uputila iskrene čestitke a pripadnicima Službe zaštite i spašavanja Opštine Pljevlja duboko poštovanje i zahvalnost za svaki spaseni život, sačuvani dom i pruženu pomoć. Ova knjiga je dostojna njihovog poziva i djela koja su njenim stranicama otrgnuta od zaborava – zaključila je.

Svoj osvrt dao je i Rajko Palibrk koji se nalazi u samoj Monografiji.

Od onog trenutka iz mitskog vremena kada je Prometej ukrao vatru bogovima, ta „krađa“ je iz temelja promijenila život čovjeka, kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu jer je vatra postala i ostala sve do danas „dobar sluga, a zao gospodar“.

Odnos čovjeka i vatre je jedna od najstarijih i najznačajnih korelacija čovjeka i prirode, odnosno prirodnih pojava, koju je čovjek od iskona nastojao da kontroliše ili prilagodi svojim potrebama.

Ipak, ma koliko se trudio čovjek ni do danas nije uspio da u potpunosti obuzda vatru, posebno onda kada se ona pretvori u stihiju ili kad se, kako se to kaže u narodnoj izreci pretvori u gospodara.

Priča o vatrogastvu je priča o nastojanju čovjeka da obuzda snagu vatre i njeno pogubno dejstvo na prirodu ili dobra koja je sam čovjek stvorio. To nastojanje oduvijek je zahtijevalo kolektivno djelovanje ljudi pa se, bez dileme, o vatrogastvu može govoriti još iz vremena prvih ljudskih zajednica.

Stepen ovladavanja vatrom u cilju njenog korišćenja za grijanje, termičku obrada hrane, topljenje metala i proizvodnju oruđa i oružja, može poslužiti kao pokazatelj razvoja ljudskog roda.

Vatra je na početku, a i danas, izazivala divljenje ukoliko bi se posmatrala sa velike i bezbjedne udaljenosti, a strah i paniku, ne tako rijetko sa fatalnim posledicama, ako se kao nekontrolisana, javljala u neposrednoj blizini čoveka ili ugrožavala njegova dobra.

Kada je čovek počeo da živi u naseljima, požari su postali njegov pratilac. Počeli su da predstavljaju opasnost, jer se nije znalo kada i gdje postoji mogućnost da požar nastane i tako ugrozi ljude i njihovu imovinu. Može se reći da već tada počinje istorija borbe protiv požara. Ona je u početku bila spontana, da bi se vremenom uvidjelo kako je tom poslu potrebno pristupiti na organizovan način i sa odgovarajućom opremom.

Prijetnja od požara je jedan od dominantnih vidova stalno prisutne opasnosti u urbanim sredinama. U miru i ratu mnogi gradovi su stradali od požara, goreli su njihovi stambeni, industrijski i poslovni objekti.

Vatra je bila prvo oružje za masovno uništavanje u ratnim sukobima, a kao takva zadržala se i do danas.

Takođe, vatra ostaje stalno ispoljena prijetnja i u mirnodopskim uslovima. Učestalost požara, ogromne materijalne štete i ljudske žrtve nameću potrebu kompleksnog sagledanja ovog problema i preduzimanje široke društvene akcije, potpunijih i efikasnijih mjera, kako na planu preventivne zaštite, tako i na suzbijanju i onemogućavanju težih posledica.

Prvi oblici zaštite od požara nastali su u prvim civilizovanim društvima kao što su Sumer, Egipat, Grčka i Rim, gdje su po ugledu na vojnu organizaciju formirane službe noćobdija za obavještavanje i uzbunjivanje u slučaju opasnosti od požara.

Jedan o prvih pisanih tragova na našim prostorima, koji se odnosi na organizovano gašenje požara u kom se predviđaju obaveze i kazne za izazivanje ili ne sprečavanje požara sadržan je Dušanovom zakoniku iz 1349. godine. U ovom Zakoniku odgovornost u slučaju požara bila je regulisana na sledeći način.

„Član 99

Ko se nađe da je užegao kuću ili gumno, ili slamu ili seno, da to selo da zapaljivača. Ako li ga ne da, da plati ono selo što bi zapaljivač platio.

Član 100

Ako li ko užeže izvan sela gumno ili seno, da plati okolina ili da dade zapaljivača“.

U vrijeme Otomanske imperije stanovništvo se uglavnom samoorganizovalo u sprečavanju i suzbijanju požara na način što su angažovane noćobdije, sakadžije i badadžije, dok je ulogu vatrogasaca preuzimala uglavnom vojna organizacija.

Tako je bilo sve do kraja 19. vijeka kada se u na ovim prostorima u pojedinim graskim naseljima počinju osnivati, u početku dobrovoljna, a kasnije i profesionalna vatrogasna društva.

Po svemu sudeći jedan od prvih zabilježenih pokušaja organizovanog gašenja požara u pljevaljskom kraju desio se 1859. godine kada su sagoreli konaci, krov i pomoćni objekti manastira Svete Trojice. Tada je, prema pouzdanim izvorima u obuzdavanju vatrene stihije učestvovalo, pored pravoslavnog i islamsko stanovništvo Pljevalja kao i pripadnici turskog garnizona smještenog u ovom gradu.

Iako nedovoljno istražen ovaj primjer bi se mogao označiti kako početak organizovane zajedničke borbe svih građana protiv vatrene stihije u Pljevljima.

Da je nakon tog događaja porasla svijest o potrebi organizovanog djelovanja svih građana u slučajevima pojave vatrene stihije dokaz je i što je, par decenija kasnije 1889. godine, osnovano Srpsko pjevačko društvo „Bratstvo“, pored svoje osnovne uloge u njegovanju i širenju kulture razvijalo i svijest o sprečavanju i zajedničkom djelovanju u slučajevima pojave požara i drugih elementarnih nepogoda većih razmjera u urbanom dijelu grada.

Još jedan primjer zajedničke borbe protiv, ne samo vatre, nego i drugih elementarnih nepogoda vezan je, takođe, za manastir Svete Trojice kada je u spašavanju manastirskih konaka i objekata u vrijeme velikog povodnja 1896. godine učestvovalo ne samo civilno stanovništvo već i pripadnici turskog i austro ugarskog garnizona koji su tada bili prisutni u Pljevljima.

Takođe, kada je 1904. godine izbio požar na zgradi prve Pljevaljske gimnazije u njegovom gašenju je zajednički učestvovalo stanovništvo zajedno sa, može se reći, specijalnim vojnim jedinicama koje su u tom trenutku bile prisutne u Pljevljima i koje su sve do osnivanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva bile u principu jedine organizovane protivpožarne službe.

Činjenica da je prvo Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano 1916. godine u vrijeme okupacije ovih krajeva od strane Austro ugarske imperije ne umanjuje njegov značaj i ulogu koje je imalo sve do osnivanja profesionalnog vatrogasnog društva.

Iako nema bližih i detaljnijih podata o radu ovog društva osim da je radilo sa prekidima, može se s pravom tvrditi da je ono u dobroj mjeri ispunjavalo svoju misiju i zadatke suzbijanja i gašenja požara kao i da je vršilo svojevrsnu edukaciju i podizanje svijesti o potrebi organizovanja stanovništva u ovoj oblasti zajedno sa nešto kasnije formiranim Muslimansko kulturno-prosvjetnim društvom „Gajret“ i Sokolskim društvom u Pljevljima.

Poslije Prvog svjetskog rata u cijeloj Kraljevini SHS osnivaju se brojna dobrovoljna vatrogasna društva koja funkcionišu po istim ili sličnim principima što je zasigurno važilo i za pljevaljsko Dobrovoljno vatrogasno društvo.

Tadašnja vatrogasna društva, pa i pljevaljsko, bila su ustrojena po tipskim pravilima i imala su upravni odbor društva, štab, penjački i izbavljački dio, barjaktara i štabnog trubača, štrcarski dio, vodonoše, zaštitnički dio i sanitetsku službu.

U Kraljevini Jugoslaviji do organizovanog uređenja vatrogasnih društava dolazi donošenjem Zakona o organizaciji vatrogastva 15. decembra 1933. godine ukazom kralja Aleksandra Karađorđevića do kada su u vatrogasnoj službi bili ustaljeni nazivi, pravila i komande iz njemačkih pravila.

Zakonskim regulisanjem ove oblasti osnivanje i djelatnost vatrogasnih društava postaje obaveza, ali i prilika da se u njima okuplja veliki broj mladih ljudi i da ta društva postanu, pored svoje osnovne djelatnosti i središta mnogih kulturnih i zabavno-umjetničkih aktivnosti.  Tako je bilo i u Pljevljima.

Sumirajući ovaj osvrt na organizovanje vatrogastva kao nasušne potrebe uopšte  i pobrajajući slučajeve zajedničkog učešća svih građana na sprečavanju vatrene stihije i drugih elementarnih nepogoda na području Pljevalja nesumnjivo se nameće zaključak da su te aktivnosti nastale, prije svega, iz elementarnog ljudskog osjećaja solidarnosti i humanosti što i dan danas, u principu, čini osnovu ove djelatnosti. 

Monografija „Dobrovoljno vatrogasno društvo/Vatrogasna jedinica/Služba zaštite i spašavanja opštine Pljevlja kroz medije“ koja je pred čitalačkom publikom, predstavlja svojevrsnu hroniku pljevaljskog kraja iz ugla djelatnosti ove službe, ali prije svega ovo je knjiga spomenica svim humanim i hrabrim ljudima koji su, često rizikujući sopstvene živote, ulazili u borbu sa vatrenom stihojom i drugim nepogodama i nesrećama.

Za svaku pohvalu je trud priređivača koji je uspio da u najvećoj mogućoj mjeri dopre do raspoloživih izvora o djelatnosti Vatrogasne jedinice u Pljevljima od njenog osnivanja do danas.

Koristeći veoma oskudne raspoložive izvore, priređivač je stvorio izuzetan mozaik sačinjen od imena vatrogasaca i događaja u kojima su oni imali, najčešće, presudnu ulogu.

Njegov trud se objavljivanjem ove knjige nesumnjivo isplatio, jer će ona ostati trajan spomenik i spomenar na jedno vrijeme i njegove ljude koji su se bavili jednim od najhumanijih ljudskih zanimanja prije i iznad svega jer su bili plemeniti.

Na kraju promocije obratio se i Bogdan Bojović komandir Službe zaštite i spašavanja istakavši da se radi o promociji djela koje ima kapitalan značaj.

„Ponosan sam što se nalazim na čelu Službe zaštite i spašavanja u vremenu kad nam je Ratko Pejović priredio ovu monografiju. Ona je mnogo više od obične knjige, evidencije, statistike ili fotogalerije – ona je riznica uspomena i podsjetnik na jedno vrijeme. Slobodan sam da je nazovem ,,Biblijom pljevaljskog vatrogastva”. Ovom prilikom želim da uputim veliku zahvalnost Opštini Pljevlja i predsjedniku dr Dariju Vranešu.  Oni su  prepoznali istinsku vrijednost ovog djela i u potpunosti finansijski podržali  pripremu i štampanje monografije. Gospođa Bojana Đačić, direktorica Narodne biblioteke, nam je nesebično pomogla oko organizacije ove večeri, a posebnu zahvalnost joj dugujemo što nas je kroz svoju nadahnutu recenziju još jedanput podsjetila šta sve radimo i sa kakvim opasnostima se susrećemo. Za ovaj divni ambijent u kom večeras boravimo veliko hvala gospođi Jovani Tošić-predsjednici Skupštine opštine. Takođe dugijemo zahvalnost svim medijima odakle je crpljen sadržaj za ovu knjigu. Posebno se zahvaljujemo Pljevaljskim novinama i gospođi Veli Mićković koja nam je omogućila pristup arhivi ovog lista. Svi znamo da su Pljevaljske novine dugo bile jedini štampani medij na ovim prostorima“.

 „Autor i priređivač monografije, moj kolega Ratko Pejović,  dugo je i mukotrpno radio na njenoj pripremi sve do momenta kada je ona ugledala svjetlost dana. Važno je istaći da zbog ovog velikog posla njegov primarni rad u službi nijednog trenutka nije trpio. Ratko radi na poslovima komandira za preventivu, održavanje i logistiku, redovan je učesnik vatrogasno-spasilačkih akcija,  urednik je internet portala službe koji se ažurira u realnom vremenu što je jedinstven slučaj u regionu. Kandidovanjem projekta internet portala  Opština Pljevlja je dobila značajno priznanje  koje su joj zajednički dodijelili Delegacija Evropske Unije u Crnoj Gori, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Zajednica opština kao najbolja praksa u Lokalnoj upravi na temu ,,Reagovanje u vanrdnim situacijama”. Njegov rad prepoznao je i Direktorat za zaštitu i spašavanje dodijelivši mu Značku zaštite i spašavanja što je druga po vrijednosti nagrada iz ove oblasti u Crnoj Gori.

Na samom kraju, Bojović je ekskluzivno prisutne obavijestio da izlazak iz štampe ove Monografije ujedno označava i početak ,,Dana pljevaljskog vatrogastva”.

„Ovu manifestaciju organizujemo povodom 110 godina Dobrovoljnog vatrogasnog društva i 35 godina profesionalizacije Vatrogasne jedinice. Želja nam je da se ove svečanosti završe velikom Akademijom, koja se  po prvi put organizuje na ovim prostorima. U okviru planiranih aktivnosti biće organizovani likovni i literarni konkursi, izložbe opreme i fotografija iz života službe kao i prigodne vježbe spremnosti i obučenosti naših vatrogasaca. O svemu ovome, kao i o narednim događajima iz ove oblasti Ratko će vas detaljnije obavijestiti u drugom dijelu monografije za koju se materijal već uveliko sprema – zaključio je Bojović.