Tumačenje zaštitnice imovinsko-pravnih interesa Crne Gore Bojane Ćirović da odluka kojom je Vlada odredila visinu troškova prevoza na rad i sa rada zaposlenih korisnika budžeta Republike Crne Gore 1995. godine nije i ne može biti osnov za naknadu troškova prevoza za državne službenike i namještenike za period od 2008. do 2015. godine, iz razloga što taj akt niže pravne snage određuje visinu naknade, a ne pravo, pogrešno je i proizvešće velike posledice po državni budžet, smatra advokat Nebojša Asanović. On je u izjavi za „Dan“ naglasio da se zaposlenima manje prava ne može dati nižim nego višim aktima, ali može se, i nije zabranjeno, dati više prava, a što je plus u vezi i sa starim pravilom: dozvoljeno je sve što nije zabranjeno. Asanović ističe da je ovo vrlo značajno pitanje jer se sprema na hiljade tužbi protiv države i državi prijete milionski troškovi i naknade zbog toga.

– Ako je ovo jedini argument države protiv zahtjeva zaposlenih, preciznije državnih službenika, za naknadu troškova prevoza, onda državi prijete izgubljeni sporovi i još veći gubici, uvećani za ogromne advokatske i sudske troškove i troškove vještačenja. Po meni, samo za troškove postupka u pitanju su za državu gubici ili troškovi od više miliona eura – ukazao je Asanović.

On ukazuje i na sudsku praksu, odnosno presudu Višeg suda u Bijelom Polju iz 2017. godine, kojom je preinačena odluka Osnovnog suda na Žabljaku, a koji je odbio zahtjev jednog zaposlenog iz oblasti zdravstva da mu se na ime naknade troškova prevoza na rad i sa rada za period od 1.4.2010.–25.2.2015.godine plati 936,85 eura, od čega: na ime glavnog duga iznos od 699,40 eura, sa zakonskom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, kao i zatezne kamate na iznos glavnog duga obračunate do 23.5.2017. godine u iznosu od 237,45 eura. Konkretno, tužen je bio Zavod za hitnu medicinsku pomoć, a tužbu je podnio zaposleni koji je obavljao poslove vozača. Prema presudi Višeg suda, u postupku je utvrđeno da je Zavod korisnik budžeta Crne Gore, a da je tužilac zaposlen kod iste i ima pravo na naknadu troškova prevoza na rad i sa rada shodno Odluci o visini naknade troškova prevoza na rad i sa rada zaposlenih kod korisnika budžeta Republike Crne Gore (Sl.list br. 10/97, 60/2001), i to odredbe čl. 2 navedene odluke.

– Ova naknada pripada svim zaposlenim, izuzev zaposlenih kojima je obezbijeđen prevoz na rad i sa rada, kao i zaposleni koji stanuju u ustanovama u kojima su zaposleni. Tužena je osnovana 2009. godine i nije donosila posebnu odluku kojom je predviđena isplata ove naknade, a ista je isplaćivana u svim zdravstvenim ustanovama sve do 25.2.2015. godine, kad je navedena odluka prestala da važi. Tužiocu zbog nedonošenja odluke od strane tužene ne može biti uskraćeno pravo na naknadu ovih troškova. Zato je prvostepenu presudu valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev tužioca usvojiti – navedeno je u presudi.

U Crnoj Gori je u javnom sektoru zaposleno preko 77.000 lica.

Pravo pripada svima koji nisu izuzeti

Asanović ukazuje da se u obrazloženju presude Višeg suda kao pravni osnov prava na naknadu prevoza zaposlenih upravo pominje „predmetna odluka Vlade Crne Gore za koju zaštitnik nepravilno navodi da se u konkretnoj stvari ne može primijeniti“.

– Odluka Vlade odnosi se na sve budžetske korisnike koji platu i drugo dobijaju iz budžeta. Naravno, to ne sleduje one zaposlene koji su po samoj odluci izuzeti iz razloga navedenih u odluci, a što je jasno navedeno u obrazloženju presude – kaže Asanović.