U moru malodušnosti koja je ovladala današnjim ljudima, trci za prolaznim, duhovnoj čamotinji, neka poznanstva okrijepe dušu. I ne može čovjek da se ne zapita da li je zbog njegove snage duha, čistote i iskrenosti duše, ljubavi prema čovjeku i Bogu, nagrađen talentom koji osvaja srca publike, ili je ona zapravo prirodno proistekla iz tih, danas, umnogome zaboravljenih vrlina. Koliko je lijepa poezija našeg tridesetjednogodišnjeg sugrađanina Aleksandra Aca Tošiča, još je ljepša njegova duša.

Aco piše pjesme koje su, kako kaže, Božiji dar, koji koristi kako bi izrazio ljubav prema svom narodu, svoje osjećaje ushićenja, ali i tuge… Smatra da postoji vječno izvorište ideja, misli, a naši umovi samo su provodnici tih ideja.

-Po volji Božijoj pišem. Veliki stihovi su odozgo. Volim kada pišem o svom narodu i da svoju pripadnost i ljubav prema njemu izražavam kroz pjesme. Jedna jevanđelska priča nam govori o talentima. Naša obaveza je da dati nam talenat umnožavamo, a ne da ga zakopavamo. U Jevnđelju se kaže da kome je više dato od njega se više i traži. Hvala Bogu što imam dar za pisanje, ali imam i odgovornost, obavezu. Svaku pjesmu sam odgajio u svojoj duši. Pjesma prvo nastaje negdje duboko, a kroz riječi se ovaploti i dobija svoj ovozemaljaski, ljudskom umu, razumljiv oblik – priča Aco sa širokim osmijehom na licu i dodaje da je porodica: majka Danica, otac Miro, braća Predrag i Stefan, njegov najveći oslonac u životu.

-Rođen sam prije vremena, početkom devetog mjeseca, a greškom ljekara, a prije će biti Božijom promisli, vid mi je oštećen – kaže Aco koji je počeo da piše pjesme još u osnovnoj školi, kako ističe, za svoje djetinje zadovoljstvo.

-Od početka me je privlačila rimovana pezija. I dan danas tragam za rimom. Uz to veoma je bitna forma stiha, za mene je prava pjesma harmonija forme i sadržaja – kaže Aco. Nekoliko godina po završetku srednje škole, upisao je studije Filozofije u Nikšiću.

-U međuvremenu sam počeo više da se interesujem za epsku poeziju. Pored narodnih epskih pjesama, upoznavao sam se i sa rimovanom epskom pezijom (pjesmama Radovana Bećirovića Trebješkog, Živojina Đukanovića  Zvicera, Draga Brnovića…). Prvu epsku pjesmu „Povodom 100 godina Mojkovačke bitke“, napisao sam u susret stogodišnjici Mojkovačke bitke. Pjesmu sam počeo da pišem, nekako slučajno, mada Sveti vladika Nikolaj kaže: „Postoji svevideći Bog, zato ne postoji slijepi slučaj“. Pjesma je objavljena u časopisu „Glas gusala“ koji uređuje Vukojica Sandić, poznati pregaoc na polju epske poezije i narodne tradicije. Preko časopisa pjesma je dospjela do Maksima Vojvodića i našla se na njegovom prvom CD-u, na šta sam veoma ponosan – prisjeća se Aco.
Tom pjesmom, kako kaže,  započeo je veliko prijateljstvo sa bratom Maksimom.

Interesovanje za lik i djelo heroja sa Košara Predraga Peđe Leovca izrodilo je želju da napiše pjesmu o jednom od najznamenitijih  Pljevljaka ikada. Pjesma se se zove  „Vitez Metohijskih međa-Predrag Leovac Peđa“ , koju je snimio narodni guslar Vlastimir Barać.

-Kada sam počeo da radim na toj pjesmi imao sam čast da budem ugošćen kod Peđine porodice u selu Tikovi gdje se nalazi Peđin grob. Tada mi je čika Mile, Peđin otac, ispričao pojedinosti iz Peđinog života, koje su me oduševile, a koje bi trebalo svi da znamo. Peđa je zaista bio poseban mladić, koji je svojim životom ukazao na pravi put istinskog rodoljublja – kaže Aco koji je ponosan na članstvo u KC „Predrag Peđa Leovac“. Sa  osmijehom dodaje da će mu to biti jedino članstvo u životu.

-Mnogo voli svoje pjesme, osjeća ih kao dio sebe, voli da ih dijeli sa dragim ljudima i sa radošću ih recituje.
Aco je široj publici postao poznatiji još jednom pjesmom o Predragu Peđi Leovcu: „Znaš li reći koje Peđa?!“.

-Tekst pjesme sam napisa 14. aprila 2020. godine, na 21. godišnjicu Peđine pogibije. Imao sam želju da se jednom takvom pjesmom odužim njegovoj mladosti. Kontaktirao sam Branku Zečević, koja je sa radošću pristala da pjeva o Peđi. Pjesma je ugledala svjetlost dana  nakon dvije godine – ističe Aco. U spotu pjesme „Znaš li reći koje  Peđa?!“ pojavljuju se i članovi njegove porodice, a spot i pjesma na Jujtjubu do sada imaju više od 350.000 pregleda.

Među ostalim Aleksandrovim pjesmamo izdvajamo „Zakon srca“, „Hiljadu Vidovdana“, „Patrijarh Varnava“…

-Vrijema litiija, ostaće trajni pečat u istoriji srpskog naroda, a mi koji smo živjeli u tom turbulentnom periodu imali smo čast da budemo na braniku svoga otačastva. Podstaknut borbom svoga naroda protiv bezakonja napisao sam pjesmu „Zakon srca“, koju je na jednoj litiji pjevao narodni guslar Vaso Đondović – objašnjava Aco.
Na Vidovdan ove godine pojavila se pjesma „Hiljadu Vidovdana“ u izvedbi Branke Zečević i Maksima Vojvodića, a po tekstu Aleksandra Tošića.

Upitan kako je nastala ova pjesma Aco kaže: „Branka i Maksim su imali želju da snime zajedničku pjesmu posvećenu našem Kosovu, a da ja budem autor teksta pjesme. Hvala Bogu, uspio sam da iznađem stihove, koji su se dopali Branki i Maksimu“.

Autor je i pjesme „Svjetlost duše“ koja je himna Saveza slijepih Crne Gore.
Aco je nagrađen prvom nagradom za pjesmu „(S)misao“ na prošlogodišnjem regionalnom konkursu  Saveza slijepih i slabovidih osoba. Ove godine na Dan Svete Petke, primio je Orden Belog anđela Mileševske eparhije – SPC, ali on skromno odgovara da su za te nagrade zaslužni samo njegovi stihovi i da je njima dužan.

-Kao da molitvu izgovaram

Aco smatra da se stihovima duša liječi, kao i da je autorefleksivna lirska poezija hirurgija duše.

-Ti stihovi poniru najdublje u odaje pjesnikove duše, i odatle pred lice svijeta iznose sve što se tamo skriva. Dok nastaju stihovi često bole, ali kada se, tajanstvenom harmonijom riječi, upletu u pjesmu – ta pjesma postaje melem za dušu – objašnjava Aco.

Osmijeh na licu čovječijem, Aco, doživljava kao projavu Božanstva.

-Dugo vremena sam razmišljao o tajni koju osmijeh skriva. Blag, topao osmijeh je, u to nema sumnje, svjedočanstvo postojanja jedne više realnosti koju zovemo Bog. Metafizičnost osmijeha mi je često zaposjedala dušu. Dugo sam želio da napišem pjesmu na tu temu. I hvala Bogu, uspio sam. „Osmejak“ je pjesma koju neobično volim,  i gotovo uvijek, kada sam lošeg raspoloženja posegnem za njom. Možda je pretjerano reći, ali često, dok je recitujem, imam osjećaj kao da izgovaram molitvu – zaključuje Aco.

OSMEJAK
Misli mi uznosi visini beskraja,
bašti gde krin beli neprestano cveta,
tački gde se vreme sa večnošću spaja,
gde izvire nada a ponire seta.

Apostol dobrote, s licem vedrog neba,
bez grubog ožiljka od suvišnih želja,
potonulu dušu sa dna uskoleba
osmejkom, tim nemim glasom jevanđelja.

Radosnom se vešću taj osmejak zove,
na njegovoj tajni počiva sav svemir;
pomeriti može gore i bregove,
uzburkati kamem, umiriti nemir.

Ideja života i radosti stalne
projavi se tiho na tom licu čednom,
kao svedočanstvo biti idealne,
koju svako mora okusiti jednom.

Ja doživeh noćas sveto otkrovennje;
pogružen u osmeh, dotakoh visine,
na kojima smrtni stiču izbavljenje
iz vrtloga strasti: slasti i gorčine.

Apostol dobrote, s licem vedrog neba,
bez grubog ožiljka od suvišnih želja,
potonulu dušu sa dna uskoleba
osmejkom, tim nemim glasom jevanđelja.