Potpredsjednica Skupštine Branka Bošnjak reagovala je na neprimjerene komentare koji su ovih dana aktuelni na društvenim mrežama, a upućeni su Mileni Milatović, supruzi predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića. 

Reagovanje potpredsjednice Skupštine Crne Gore prenosimo u cjelosti:

„Kome to još uvijek smeta ženska pamet, pa nastoji da joj se naruga, da je potcijeni, ponizi, a kada sasvim ostane bez argumenata, onda loptu prebaci na šešir, članak, cipele, haljinu, bradavice, i kakve sve nonsensne kvalifikacije nismo imali prilike da čujemo od predstavnika mizoginije, ne samo na političkoj sceni, već i u crnogorskom društvu uopšteno, koje se na društvenim mrežama pretvaraju u pravu bujicu pogrde. Cilj je, svakako, da se žena i njena uloga u društvu, mimo one tradicionalne, izbanalizuje,  svede na tijelo, da se ismije, obeshrabri, i postarinski nauči pameti –  đe joj je pravo mjesto – u kuhinji izgleda, da ponizno ćuti, ne žali se, ne obrazuje, ne napreduje, ne vlada, ne upravlja, ne bori i ne zalaže za svoj bolji socio-ekonomski i politički položaj, i nastavi da se skromno zadovoljava patrijarhalnim stereotipnim ulogama. Sjetimo se čuvene pouke iz Gorskog vijenca: „…kog su ljube dosle sjetovale(…) s dugom kosom, a pameću kratkom, pa je prevedimo na aktuelni trenutak, u kojem nije, očigledno, bilo reprezentativno da jedna žena, koja, uzgred budi rečeno, posjeduje bradavice na svom tijelu, pa su se usljed prirodnih, fizioloških, hormonalnih i drugih okolnosti koje majčinstvo, kao svetinja patrijarhata – daje ženskom tijelu, dale nazrijeti, dok je govorila na svečanosti povodom Dana državnosti. Sve bi bilo oprošteno, izgleda, u duhu hipokrizije i palanačkog duha,  da je prva dama ostala anonimna i ćutala. Da je ostala samo majka, a ne i samosvjesna, obrazovana žena. Ili bi možda javnost bila najzadovoljnija, da je ostala kući. Ili možda da je samo ćutala, a nosila neki skupocjeni komad brendirane odjeće u vrijednosti od 15 prosječnih crnogorskih plata, jer se, očigledno, nastojanje nove političke elite da se i u kreiranju i reprezentovanju svog vizuelnog identiteta, ogradi od bahatosti i neumjerenosti, ne cijeni u dovoljnoj mjeri. Narodu nikad ugoditi, izgleda. Ili, tačnije, možda samo nekima, na našu sreću.

Mizoginija, jezik nasilja i određene patrijarhalne duboko ukorijenjene mentalitetske matrice, koje društvo odvlače u ponor, posebno ženski rod, obeshrabruju u borbi za svoje sveobuhvatno ljudsko dostojanstvo i prava, bi morala biti jedan od važnijih prioriteta kada je riječ o emancipaciji, demokratizaciji i ukupnom napretku crnogorskog društva. Zato, oštro osuđujem verbalno i psihološko nasilje usmjereno prema jednoj ženi, i izražavam nadu da će ovakvih napada u budućnosti biti sve manje.“