Građani Crne Gore najčešće se obraćaju Zaštitniku ljudskih prava i sloboda onda kada ostanu bez posla, kada ih neko preskoči zbog „pogrešne“ pripadnosti, kada se vrata institucija zatvore pred osobama s invaliditetom ili kada sistem zakaže u zaštiti žena od nasilja. Upravo takve situacije dominiraju izvještajem Zaštitnika za prvu polovinu 2025. godine, koji pokazuje da se, uprkos zakonima i strategijama, diskriminacija i dalje najčešće dešava tamo gdje ljudi žive i rade.

Za samo sedam mjeseci ombudsman je postupao u 149 predmeta diskriminacije. Više od stotinu pritužbi stiglo je tokom ove godine, a do kraja jula okončana su 124 slučaja. U svakom trećem ombudsman je utvrdio diskriminaciju ili povredu nekog drugog prava, a institucijama je uputio 63 preporuke. Od okončanih predmeta, u 66 slučajeva data je meritorna ocjena, dok je u 14 predmeta utvrđeno da povrede prava nije bilo. Problem je, međutim, što se dobar dio tih preporuka – ne sprovodi.

Najviše pritužbi zbog rada i zapošljavanja

Najviše pritužbi odnosi se na rad i zapošljavanje – čak 51 predmet. Ljudi su se žalili da su ostajali bez ugovora, da su premještani na lošija radna mjesta ili da nijesu birani na konkursima zbog pretpostavke o političkoj ili grupnoj pripadnosti, ali i zbog invaliditeta, zdravstvenog stanja, starosne dobi, pola ili rodnog identiteta. Ombudsman u više slučajeva konstatuje da odluke nijesu bile zasnovane na jasnim i mjerljivim kriterijumima, već na opštim i neprovjerljivim obrazloženjima – što je klasičan obrazac diskriminacije u praksi.

Rodni identitet i invaliditet među najosjetljivijim osnovama

Posebno osjetljivi bili su predmeti koji se tiču rodnog identiteta i invaliditeta. Tokom prve polovine godine podnijeto je 11 pritužbi zbog pola, promjene pola ili rodnog identiteta, a u šest slučajeva ombudsman je utvrdio povredu prava. Kada je riječ o osobama s invaliditetom, zaprimljeno je 16 pritužbi, pri čemu je u gotovo polovini potvrđena diskriminacija – najčešće zbog nepristupačnih radnih mjesta, javnih objekata i izostanka razumnih prilagođavanja.

Konkretni slučajevi i nepostupanje institucija

Iza brojki stoje konkretni slučajevi. Ombudsman je, na primjer, utvrdio da su fizioterapeuti u javnom zdravstvenom sistemu u nepovoljnijem položaju u odnosu na druge zdravstvene radnike, bez objektivnog razloga. Ministarstvu zdravlja je data preporuka da se ta nejednakost ukloni – ali ona nije sprovedena. U drugom slučaju, ocijenjeno je da amblem Specijalne jedinice policije sadrži simboliku nespojivu sa načelima jednakosti i sekularnosti. Ni ta preporuka upućena Ministarstvu unutrašnjih poslova nije ispunjena.

Problemi su zabilježeni i na lokalnom nivou. U predmetima koji se odnose na opštine Budva i Bijelo Polje, Zaštitnik je utvrdio da javne ustanove nijesu pristupačne osobama s invaliditetom, iako je to zakonska obaveza. Ni nakon intervencije ombudsmana prepreke nijesu uklonjene.

U izvještaju se navodi i da Fond PIO nije postupio po preporukama ombudsmana, što se ocjenjuje kao dio šireg obrasca neodgovornog odnosa institucija prema građanima u ostvarivanju njihovih prava.

Nasilje u porodici gotovo duplo češće

Jedan od najtežih segmenata izvještaja odnosi se na postupanje centara za socijalni rad u slučajevima nasilja nad ženama. U predmetima iz Bara i Ulcinja ombudsman je utvrdio propuste u procjeni rizika i zaštiti žrtava, ali preporuke nijesu u potpunosti sprovedene. Ovi nalazi dobijaju dodatnu težinu ako se imaju u vidu podaci iz pravosuđa: sudovi su u prvoj polovini 2025. godine imali 786 predmeta nasilja u porodici, gotovo duplo više nego u istom periodu prošle godine, kada ih je bilo 446. Izrečeno je 547 kazni, od kojih je 255 pravosnažno.

Govor mržnje i nevidljive barijere

Izvještaj bilježi i sve više pritužbi zbog govora mržnje i seksističkih sadržaja u medijima i javnom prostoru. U više slučajeva ombudsman je utvrdio da sporni komentari prema ženama u javnom životu nijesu uklonjeni ni nakon preporuke, čime je povreda prava produžena.

Dodatni problem predstavlja to što sudovi, policija, tužilaštva i inspekcije u velikoj mjeri ne vode zakonom propisane evidencije o slučajevima diskriminacije, zbog čega je, kako upozorava ombudsman, onemogućeno sistemsko praćenje ovih pojava i kreiranje efikasnih javnih politika prevencije.

Preporuke koje se godinama ignorišu

Posebno zabrinjava to što se veliki dio problema koje ombudsman detektuje ponavlja iz godine u godinu, upravo zato što nadležne institucije ne postupaju po njegovim preporukama i mišljenjima. Izvještaj jasno pokazuje da u značajnom broju predmeta ombudsman nije ostao samo na konstataciji povrede prava, već je izdao precizne preporuke kako da se diskriminacija ili druga povreda otkloni. Međutim, u praksi se često dešava da te preporuke ostanu bez odgovora ili bez ikakvog efekta.

U prvoj polovini 2025. godine zabilježeno je više slučajeva u kojima državni organi, lokalne samouprave i druge institucije javne vlasti nijesu postupile po preporukama, niti su dostavile valjana obrazloženja zašto to nijesu učinile. Među institucijama koje se pominju u tom kontekstu nalaze se Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Fond PIO, ali i pojedine opštine, centri za socijalni rad i mediji.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda u više navrata naglašava da njegove preporuke nijesu formalne sugestije, već instrument zaštite prava zasnovan na Ustavu, zakonima i međunarodnim standardima. Njihovo ignorisanje, kako se navodi u izvještaju, direktno podriva povjerenje građana u institucije i obesmišljava mehanizme zaštite od diskriminacije.

U tom kontekstu, ombudsman upozorava da problem nije samo u pojedinačnim slučajevima, već u kulturi institucionalne neodgovornosti, u kojoj se kršenje prava često doživljava kao nešto što ne povlači stvarne posljedice. Dokle god preporuke ostaju mrtvo slovo na papiru, konstatuje se u izvještaju, građani će se i dalje obraćati ombudsmanu kao posljednjoj adresi, bez garancije da će njihova prava biti stvarno zaštićena.

Zakoni postoje, ali praksa zaostaje

U završnim zaključcima konstatuje se da zakoni postoje, ali praksa zaostaje. Ombudsman ponovo upozorava da ignorisanje preporuka obesmišljava sistem zaštite i šalje poruku da kršenje prava često ostaje bez posljedica. Posebno se ističe potreba za novim Zakonom o zaštiti jednakosti i zabrani diskriminacije, kao i za zakonskim uređenjem pravnog prepoznavanja rodnog identiteta, ali i za mnogo jednostavnijom stvari – da institucije rade ono što im je već naloženo.