Izvori Pobjede navode da su ugovori za prodaju pljevaljskog uglja Elektroprivredi Srbije i ostalim kupcima sa kojima se rukovodstvo Rudnika uglja hvali na sva zvona – diskutabilni po više osnova.

– Prvo, nije postignuta dobra cijena uglja za kompaniju jer je ona koja je postignuta sa EPS-om gotovo identična sa trenutnom cijenom koju Rudnik isporučuje EPCG (28,8 naspram 27 eura po toni za malo manju kalorijsku vrijednost). Za ostale kupce u maloprodaji cijena uglja je oko 73 eura po toni. Cijene lignita u okruženju su najmanje duplo skuplje od potpisanog sa EPS-om, a na slobodnoj berzi u Evropi dostižu vrijednost i po 300-400 eura po toni – kažu izvori.

Srbija je zabranila moratorijumom prodaju uglja građanstvu i privredi i sve količine usmjerava na proizvodnju električne energije u termoelektranama.

– Najveći rizik ovakvih ugovora je u tome što se dovodi u pitanje redovno snabdijevanje uglja za potrebe TE Pljevlja koja je prioritet i okosnica energetskog sistema Crne Gore. Potpisivanjem ugovora u vrijednosti oko 600.000 tona (EPS-u 300.000, kupcima u maloprodaji 170.000, ugovor za brikete 150.000 i ostalim zainteresovanim u najavi) dovodi se u pitanje redovno snabdijevanje uglja TE – navode oni.

Sljedeći problem je u tome što ove količine nijesu projektovane ni rudarskim projektima, ni biznis planovima, ni operativnim planovima rada Rudnika uglja.

– Trenutni rudarski kapaciteti u firmi ni približno ne mogu ispoštovati ove količine zbog nedostajućih kapaciteta i hronične neispravnosti postojeće mehanizacije, a potpisani ugovori imaju svoje rokove za isporuke i kaznene odredbe za neispunjenje – navode izvori.