Piše: Goran Danilović, lider Ujedinjene Crne Gore

Ne! Nećete ih čuti da zajedno s pratećom i prijetećom „dvorskom elitom“ skorojevića, trošenih i potrošenih čuvara davnih tekovina, koji su se preobličili u komite i komitetlije, govore ovih dana o čemu drugom izuzev o ustoličenju Mitropolita.

Najdalje se čuje kad zabudališ ili zanesojiš o krupnom.

Naravno, ne pada im na pamet da kažu, recimo, nešto o požarima jer to što su nam ostavili kao oruđa za prevenciju ili gašenje svakojakih vatri i nesreća zastiđe je trodecenijskog vladanja.Sjećate li se onog nepostojećeg Edina Efovića koji je ulagao u „razvoj Lješanske i Katunske nahije“? Onoga što je poklonio neki avion tadašnjoj Vladi? Možda su bili i dvojica – ko će odoljeti da ne pomiješa izmišljene likove domaćeg, jezivog blokbastera? Nikada, ni jedan crnogorski tajkun, krvavo stvarniji od Edina, nije priložio državi makar i sumnjivu zadužbinu, okrečio kakvu ruinu, pomogao tuđoj djeci, samohranim i bolesnim, očistio groblje ili napravio kapelu u kraju gdje su mu zatrpali gladne pretke. Tom soju bilo je malo da budu monopolisti ovog ili onog šverca – ako se nisu nalegli na kakvu budžetsku stavku ili oteli državnu imovinu kao da nisu živjeli.

Oni i plejada onih drugih, sličnih prohtjeva, ali šišnjarskih dometa, s usavršenim taktikama snihođenja i samopodvođenja, decenijama se naguravala oko vagana i trpeze. Uživali su u raskoši glume za potrebe dvora; dežurni analitičari, kolumnisti, građani, građanski komunisti, tumači ustava, prava, globalizma i nacionalizma, nagrađivani i nadograđivani književnici, džeparoši napucani odijelima i kravatama iz partijskih radnji, nalakirani kicoši što su obišli svijet besplatnim avio-kartama MA, tvrdolinijaši novocrnogorskog okultizma, guzonje koje su s uredno štrikovanim kalendarom obilazile sve prijeme stranih ambasada, rođendane, svadbe, zakašnjele mature i učestale diplomske svečanosti polusvijeta koji ih je prilježno gajio uz vlastite bunjake.

Taj „evopski“, nabujali i nagnojeni kast, sa svojim multimondijalnim podkastima, stečenom prilagodljivošću njuškanja i nušenja prilike, nada se i danas da je njihova trenutna ražalovanost i nepoželjnost samo treptaj nepažnje i zaboravnosti stvoritelja.

Nova nada svih pobrojanih sada je ogrezla u arlauku – za slobodu i spas Crne Gore. Nastaviće se, bez stida, kroz dim i požare, preko jedva pretrajalog Cetinja i Orlovog krša, do potonje peruške crnogorstva izniklog iz onog njihovog, pubertetskog, očerupanog srpstva, kojeg su razbatalili niz obilića poljane i epske slomivrate nekolicine Petrovića.

Uzaludno je što je sve razoblikovano i očigledno. Uzaludno je što su se razotkrili do nanomjerljivosti. Povjerovaće im neki čije su živote razbatalili usput, neki uželjeni omraze i „osvete“ i posebno poneki koji im ne duguju ništa.

Kad prođe ustoličenje i budu nezadovoljni postignutim, kada se izjalove nade i umobolna iščekivanja, vratiće se opet kakvom vampirskom piru, otkopavanju davnašnjih izdajnika, kako bi se od mrtvih jurišnika branilo živo, pokretno i nepokretno dobro.

I koji god grob prevrnu biće u njemu oni od juče i u koji se god zakunu i njega će se čuti; lažeš, pa da si mi iz oka ispao, lažeš pa da sam te rodio devet puta.

Najdalje se čuje kad zabudališ ili zanesojiš o krupnom.