Nijedan ozbiljan ekonomista nije protiv viših plata. Pitanje nije da li plate treba da rastu, nego iz čega i kojim tempom. „Euro model” na to odgovara na način koji me, kao nekoga ko godinama analizira finansijske izvještaje crnogorskih firmi, ozbiljno zabrinjava: rast se propisuje dekretom, a račun se dijeli između budžeta bez rezerve i poslodavaca koji nijesu pitani.

Šta se mijenja

Minimalna zarada vezuje se za nivo kvalifikacije zaposlenih, a ukidaju se doprinosi za penzijsko-invalidsko osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti. Minimalac bi iznosio 1.000 eura za spremu nižu od srednje, 1.250 za srednju i 1.400 eura za visoko obrazovanje. Istovremeno se ukida srednja stopa poreza na dobit od 12 odsto, pa se dobit iznad 100.000 eura oporezuje po stopi od 15 odsto. Manje poreza na rad, više poreza na kapital. Na papiru je to preraspodjela, a u praksi poziv na poresku optimizaciju.

Rupa koju je država sama napravila

Kada na zaradu ostane samo porez na dohodak, zarada postaje najjeftiniji način da vlasnik izvuče novac iz firme. Ona je priznat rashod i umanjuje oporezivu dobit, a dobit se sada oporezuje strože.

Uzmimo vlasnika koji je zaposlen u svojoj firmi, sa dobiti od 300.000 eura prije njegove zarade. Ako novac izvuče kao dividendu, plaća 39.000 eura poreza na dobit, a zatim još 39.150 eura poreza na dividendu, pa mu od 300.000 eura ostaje 221.850. Ako isti iznos isplati kao zaradu po stopi od 9 odsto, ostaje mu 273.000 eura. Čak i po stopi od 15 odsto ostaje mu 255.000 eura, što je i dalje više od 33.000 eura u njegovu korist.

Svaki knjigovođa napraviće ovu računicu u januaru. A u obrazloženjima zakona piše da će se deficit zbog ukidanja doprinosa nadoknaditi upravo većom stopom poreza na dobit. Model računa na prihod koji sam podriva. Ako Poreska uprava nema jasan osnov da „prekomjernu” zaradu vlasnika tretira kao prikrivenu raspodjelu dobiti, rupa je potpuna.

Minimalac iznad prosjeka

Poslodavci upozoravaju da je minimalna plata postavljena iznad prosječne. U odnosu na sadašnji prosjek od oko 1.037 eura i minimume od 600 i 800 eura, povećanje iznosi od 400 do 800 eura mjesečno. Platna skala se sabija, a razlika između početnika i iskusnog radnika gubi smisao, kao i koeficijenti iz kolektivnih ugovora.

Iz forenzičke prakse vidim i sljedeći korak: talas izmjena akata o sistematizaciji. Radna mjesta će se „spuštati” na niži stepen spreme. Zakon će biti ispoštovan, a njegova namjera izigrana.

Ko plaća račun

Povišicu radniku na minimalcu ne plaća država nego poslodavac, jer na minimalac ionako ide malo poreza. Olakšica je najveća tamo gdje je najmanje potrebna, kod visokih plata. Teret pada na trgovinu, ugostiteljstvo, proizvodnju i usluge, dakle na male biznise s niskim maržama.

Reakcije su predvidljive: rast cijena, prijave na nepuno radno vrijeme i ubrzana automatizacija, gdje su samouslužne kase samo prvi primjer. Tamo gdje ništa od toga nije opcija, prijeti povratak u sivu zonu, iako je njeno suzbijanje jedan od proklamovanih izvora finansiranja.

Sjever: dvostruki udar

Isti minimalac od 1.000 eura nije isti teret za firmu u Budvi i firmu u Plavu. Uz to, prema pisanju medija, opštine na sjeveru dobijaće 66,75 odsto umjesto dosadašnjih 89 procenata prihoda od poreza na dohodak, a opštine primorskog i središnjeg regiona 30 umjesto 40 odsto. Firme na sjeveru dobijaju veći trošak, a njihove opštine manje novca da ih podrže.

Budžet bez računice

Izvori finansiranja (rast potrošnje, suzbijanje sive ekonomije, povratak dijaspore, oduzimanje imovine) nijesu kvantifikovani. Čak i analize koje model smatraju održivim procjenjuju neto pritisak na javne finansije od 350 do 500 miliona eura u 2027. Vlada sama najavljuje deficit od četiri do pet odsto, i to u godini u kojoj dospijeva 1,12 milijardi eura duga. Model nije bio ni u Programu rada Vlade ni u Fiskalnoj strategiji, a nema ni analize uticaja.

Dividenda efikasnosti

Održiv rast plata postoji samo na jednom mjestu: u rastu produktivnosti. Kada firma proizvede više vrijednosti po zaposlenom, nastaje višak koji zovem dividendom efikasnosti. Dio tog viška pripada radnicima kao njihov udio u stvorenoj vrijednosti, a ne kao milostinja.

Kada plate rastu brže od produktivnosti, firma podiže cijene, gubi konkurentnost ili otpušta. Dodata vrijednost po zaposlenom neće porasti za 60 odsto u januaru zato što je to propisao zakon. Plata propisana iznad produktivnosti nije dividenda, nego zajam koji se vraća kroz inflaciju, nezaposlenost ili javni dug.

Pametniji model nagradio bi put do cilja, a ne propisao krajnji iznos. Povlašćeno bi se oporezovalo povećanje zarada isplaćeno iz dokazanog rasta dodate vrijednosti. Minimalac bi rastao postepeno, po putanji dogovorenoj u Socijalnom savjetu, uz uvažavanje regionalnih razlika i pravilo protiv zloupotrebe zarada vlasnika.

Umjesto zaključka

„Euro model” počiva na legitimnoj želji, ali ide naopako: od cilja ka računici, umjesto od računice ka cilju. Plate treba da rastu, ali kao dividenda efikasnosti, a ne kao obećanje koje će neko drugi morati da vrati.

Piše: Bojan Andrejević, forenzički revizor i sudski vještak ekonomsko-finansijske struke