Glumac Ammar Mešić je zbog kritike vlasti otišao iz Srbije, i sada je svoj talenat i želju da u kulturnom miljeu svoje zemlje ostavi pečat, zamijenio potpisom u malteru ili kreču na bečkim građevinama gdje trenutno zarađuje za svoju egzustenciju.

Kako je u više navrata kazao, fizički posao može da uprlja ruke, ali ne i obraz. On nije dozvolio ni da sagne glavu, niti povije kičmu pred prijetnjama, zabranama, ucjenama, onemogućavanjima da na pošten način, zanatom za koji se školovao, zaradi za život. Nisu mu dozvolili da javno iznosi svoje mišljenje jer je ono bila jasna i iskrena kritika na račun vlasti. Zato je morao da napusti svoj porodični dom, svoje prijatelje i svoju zemlju. U svom imenu ovaj mladi čovjek nosi znak, koji, iako težak je obavezujući da nema odustajanja od časti i dostojanstva.

Put ga je odveo u Beč, odakle na svojim društvenim mrežema dijeli fotografije i snimke očito ne odustajući da stane ispred kamere makar na kratko.

Ipak je Ammar Mešić, bukvalno na samom startu blistave glumačke karijere, morao da napusti Srbiju, ode trbuhom za kruhom. Porodica i te kako pordžava Vaš izbor, borbu za mišljenje i slobodnu riječ, ali isto bi više voljeli da ste sa njima u porodičnoj kući. Kako su reagovali na Vašu odluku?

– Iz Prijepolja sam, iz porodice u kojoj se oduvijek sve dijeli. I dobro i loše. I kad ima i kad nema, uspjesi i porazi. Tako i sada, imam punu podršku majke i oca, ali i braće koji su takođe u nekom trenutku iz kuće i iz zemlje otišli. Takvo je vrijeme, kad se sreća, ali ne samo sreća, već i osnovna egzistencija mora tražiti daleko od mjesta gdje smo rođeni. I još bih rekao da dijelimo sve, ali ne dijelimo ljude. Jer naš je grad onaj koji spaja, na tromeđi. Tri zemlje, tri nacije, dvije vjere susreću se u Prijepolju i uče nas da smo svi ljudi, osim onih koji su svjesno odabrali da to ne budu.

Samo značenje vašeg imena Ammar ima više tumačenja u zavisnosti od toga kako je napisano. Indijsko tumačnje je „dugoživotni“, a u arapskom ih ima više, od „pobožan“, „vjera“, „znak“, do onoga koji „gradi kuću“. Istina je da ste vi trenutno sve u jednom. Hoćete li istrajati u svojoj vjeri „gradeći (tuđu) kuću“, i udarajući temelje pravdi?

– Ne vidim šta bi moglo drugo da se dogodi, osim da istrajem. Da odustanem, to nije opcija. Jer kad su vam neke vrijednosti usađene od najranijih dana, ukorijenjene duboko u vama, odustajanje od borbe u koju ste krenuli bilo bi odustajanje od sebe samog. A to ne mogu, neću, ne umijem. Nomen est omen, hvala što me ovim pitanjem na tu mudrost podsjetiste. Nisam iskreno o tome ni razmišljao, ali eto još jednog razloga da istrajem u svemu što radim, u šta vjerujem i za šta se borim.

Vi ste sjajan primjer kako mlad čovjek može da se snađe i van svoje branše, primjer kako se svaki čovjek može otrgnuti od ucjena i zabrana? Dokaz ste da egzistencija ne zavisi od sistema i režima koji upravlja njome već isključivo od volje i motiva pojedinaca, slažete li se?

– Bilo bi neskromno kad bih se saglasio s tim da sam sjajan primjer. Niko od nas to nije, svi imamo mane u greške kojih smo svjesni i za koje mislimo da su veliki ko kuća. Vjerovatno je dobro kad drugi to ne vide tako, naravno da znači kad drugi vide samo naše vrline, pa nas još, poput Vas sada, nazivaju sjajnim primjerom za nešto dobro.

Ne mogu u potpunosti da se zaglavim sa tim da egzistencija zavisi samo od nas, a ne od sistema i režima. Znate, ljudi su sistem upravo i napravili da ne bi sve zavisilo od pojedinca. Da bi udružili svoja znanja, vještine, vrijednosti. Da tako olakšaju jedni drugima egzistenciju, da olakšaju ili uljepšaju život. U Srbiji je nažalost sistem vraćen u ruke pojedinca, u ruke jednog čovjeka koji sjedi na vrhu piramide zlobnog režima i koji odlučuje o egzistenciji svih drugih. On je odlučio da je osnovni uslov za preživljavanje da se pred njim savije kičma. Ima nas koji smo to odbili i onda smo prinuđeni da egzistenciju tražimo negdje drugdje. Nije ovo dakle moja voljna odluka, nije bila želja, nego moranje. Više od svega želim da se vratim u svoju zemlju, da radim svoj posao.

Svoj talenat ste tek počeli da nam pokazujete a već smo uskraćeni da uživamo u njemu, da li vam to uliva nadu da živimo u slobodnom društvu?

– Jasno je da ne živimo. Ali sloboda kroz istoriju nikad nije bila nešto što se ljudima poklanja, nego ono za šta su uvijek morali da se bore. Od svakog plijena koji se u borbi može osvojiti, sloboda se uvijek osvajala najteže. Jer lakše je bilo u nekim davnim bitkama zarobiti kesu zlatnika, osvojiti parče plodne zemlje, nego izboriti slobodu. Tako je i danas. Za slobodu se moramo boriti. Čak i kad je budemo osvojili, borba ne smije da stane, jer bar smo mi u Srbiju naučili da se osvojena sloboda lako može izgubiti.

Izabrali ste težim putem da dokažete da talenat, obrazovanje i mišljenje niko ne može da vam otuđi? Bez države možete, ali bez obraza ne, kako to približiti mladim ljudima koji pristaju na različite kompromise? Je li to jedna od glavnih poruka onima koji ostaju?

– Vjerovatno jeste, hoće li do njih doći – ne znam. Ne bih na sebe da preuzimam nekakav mesijanski teret i odgovornost za to kako će drugi ljudi tumačiti moje poteze. Nek tumače kako im drago, nek biraju liniju manjeg otpora ili neki časniji put, na njima je i na svakom od nas.

Vjerujem da je postojala varijanta angažmana, kastinga, kooperacija u okruženju da ostanete u šesnaestercu?

– Za mene nije. Postojale su ponude, čak pozivi sa neočekivano visokih mjesta u državi, ali ništa od toga za mene nije bila opcija. Nepravda se ne ispravlja beščašćem.

Pored porodice i prijatelja šta vam najviše nedostaje u Srbiji?

– Nisam otišao daleko, Beč smo mi Balkanci odavno osvojili i sebi ga prilagodili. Svi oko mene govore srpskim jezikom, imam gdje da kupim i burek i naše slatkiše, pa mi za sada ne nedostaje skoro ništa u tom materijalnom smislu. Nedostaju mi moj stan, moja zemlja i borba za njenu slobodu, nedostaju mi prijatelji.

Kada ćete se vratiti?

– Ne znam. Kopka me pitanje da li je odlazak bio odustajanje od borbe za slobodu zemlje koju volim. Jesam li odlaskom sebi obezbijedio mogućnost da zaradim za hljeb, a svojoj zemlji oduzeo jednog borca za slobodu u trenutku kad je svaki borac važan. Za sada o povratku ne razmišljam, a opet znam da tu odluku mogu da donesem preko noći. Vidjećemo.