Predsjednik Demokratske narodne partije Milan Knežević poručio je da bi, ukoliko ga narod „fino zamoli“, mogao da razmisli o kandidaturi za predsjednika države.

On je to rekao u emisiji Optimista, koja se emituje na YouTube kanalu Dnevnih novina Dan i portala Dan.

Javnost ga zna kao političara, poslanika i jednog od najprepoznatljivijih aktera crnogorske političke scene. Ipak, iza političkih govora i skupštinskih polemika krije se i druga strana Milana Kneževića – strana pjesnika, književnika i čovjeka koji politiku često posmatra kroz humor i satiru.

Odrastao u porodici prosvjetnih radnika, bio odličan učenik, zaljubljen u istoriju, sport i nestašluke, a sebe opisuje kao „štrebera iz posljednje klupe“.

Posebno mjesto u njegovoj priči zauzima Zeta – kraj kojem pripada, kojem se stalno vraća i koji posmatra kroz priču o identitetu, stereotipima, poljoprivredi i neraskidivoj vezi sa Podgoricom.

Književnost je u njegov život došla mnogo prije politike. Još 1997. godine proglašen je za najboljeg mladog pjesnika Podgorice, a danas kaže da za sebe i dalje misli da je bolji književnik nego političar.

Njegov roman „Obala nesanice“ nastao je tokom kućnog pritvora i pandemije, kao satirična priča o izmišljenoj državi koja veoma lako podsjeća na crnogorsku stvarnost.

Knežević otkriva i da je mnoge pjesme napisao u avionu, ali i tokom skupštinskih sjednica. Kako kroz šalu kaže – kada sluša pojedine kolege, ostaje mu da bira hoće li zaspati ili napisati pjesmu.

A život političara, tvrdi, mnogo je širi od onoga što se vidi na televiziji. Građani mu dolaze zbog posla, zdravstvenih problema, dugova, porodičnih svađa, ljubavnih problema i najrazličitijih životnih situacija.

Zato kroz humor kaže da je tokom političke karijere postao pomalo i ljekar, psiholog, bračni savjetnik, pravnik i socijalni radnik.

Ipak, iza šale postoji i ozbiljna cijena politike. Knežević otvoreno kaže da mu je politika mnogo više uzela nego što mu je dala – od zdravlja i živaca do zatvora, sudskih procesa i hapšenja članova porodice.

Za sebe kaže da nikada nije mogao da ćuti kada se sa nečim ne slaže, čak ni kada je riječ o partnerima sa kojima dijeli vlast.

Posebno kritikuje nepotizam i privilegije u državnom sistemu, ali istovremeno pravi jasnu razliku između privatnog života političkih protivnika i pitanja koja predstavljaju javni interes.

Otvoreno govori i o političkim ambicijama. Ministarske funkcije ga, kaže, nijesu posebno privlačile, ali kada je riječ o mjestu premijera ili predsjednika države, kroz osmijeh poručuje da bi, ako ga narod „fino zamoli“, možda mogao da razmisli.