Djecu, za razliku od odraslih, ne treba opominjati da poštuju epidemiološke mjere. Čak iako one uključuju svakodnevno nošenje maski po nekoliko sati u školi. Njih možemo disciplinovati, ali ne i sebe. Tako imamo apsurdnu situaciju u kojoj najmlađi, najmanje svjesni situacije najviše poštuju mjere, dok onu drugačiji sliku svakodnevnog kršenja mjera gledamo u kafićima, teretanama, igraonicama…Čak smo nebrojano puta bili svjedoci da je i odlazeća Vlada zgazila sopstvene epidemiološke mjere. Licemjerno, zar ne?

CdM je pitao Institut za javno zdravlje da li će, upravo zbog apsurdnih slika koje svakodnevno gledamo, a zbog kojih najviše trpe najmlađi, razmotriti ukidanje nošenja maski u školama, kao i mogućnost vraćanja časova na 45 minuta. Odgovore nakon šest dana čekanja CdM nije dobio.

I Udruženje roditelji je krajem prošle godine uputilo inicijativu Ministarstvu prosvjete nauke, kulture i sporta i Institutu za javno zdravlje u kojoj su tražili da se razmotri mogućnost da se vrate časovi od 45 minuta u školama kako bi se poboljšao kvalitet nastave i obrazovanja.

“Kako kod nas, tako i širom svijeta procjenjuje se da će prethodne dvije godine imati mnogo negativnih posljedica na obrazovanje, pa smatramo da treba što prije identifikovati najslabije karike i da treba pomoći djeci, ali i nastavnicima da se što prije vrate u normalne tokove. U zemljama okruženja nemamo primjer da časovi traju pola sata, a kod nas je to bio slučaj i kad je nastava bila online”, kazala je CdM-u Lepa Žunjić, koorinatorka programa Udruženja Roditelji.

Odgovor instituta je bio da će razmotriti taj prijedlog i donijeti preporuku u skladu sa epidemijskom situacijom u tom trenutku.

“Međutim ništa se nije promijenilo”, navodi Žunjić.

Takođe, pitali su ih da obrazlože u kojoj mjeri čas od 30 minuta smanjuje rizik infekcije u odnosu na čas od 45 minuta, kao i kako i zašto je tri sata u školi rizičnije od dva sata, ako znamo da je za kontakt dovoljno mnogo manje vremena, na šta nijesu dobili odgovor.

“Jasno je da treba poštovati mjere Instituta za javno zdravlje i da nam zdravlje djece i građana treba biti na prvom mjestom, ali svakodnevno smo svjedoci nelogičnih preporuka i nepoštovanja mjera i htjeli to da priznamo ili ne najviše trpe djeca koja najviše poštuju donijete mjere”, kaže za CdM Žunjić.

Nažalost, sama epidemija dugo traje i dosta djece se već naviklo na nošenje maski, jer su oni jedini tu preporuku i shvatili onako kako je trebalo, kao obavezu radi zaštite od epidemije.

“Međutim, različite nelogičnosti kojim svjedočimo i mi odrasli koji često ne poštujemo mjere i ne nosimo maske, pravimo i njima konfuziju i različita razmišljanja šta bi trebalo i šta je pravilno. I za nošenje maski kao i za druge situacije može se postaviti pitanje kakav smo mi primjer djeci i koliko im pomažemo ili odmažemo u pojedinim situacijama”, navodi Žunjić.

Period same pandemije, izolacija, promjene u školi, obaveza nošenja maski su situacije koje su zaista promijenila živote svih nas i sveukupna situacija je bila izazovna i teška djeci.

“Ono što je u ovakvim situacijama važno je na koji način mi predstavljamo djeci situaciju u kojoj se nalaze, obaveze i odgovornosti i samim primjerom im pokazujemo kako da se nose i bore sa određenim događajem. Ono što se čini da je je tokom perioda pandemije odgovornost možda nesvjesno prebačena djeci jer smo svjedoci da su oni bili najodgovorniji i bili ti koji su nas sve štitili svojim postupcima”, ocijenila je Žunjić.

Ovom udruženji su se javljali roditelji koji su imali različita gledanja na samu epidemiju i mjere koje treba poštovati ili ne.

“Imali smo roditelja koji su smatrali da djeca ne treba da idu u školu jer je rizik veliki, do onih da treba da idu u školu kao da pandemija ne postoji, onih da ne treba da nose maske jer će njima narušiti zdravlje, do onih da su maske obavezne u svakom momentu i svuda. Različitim stavovima, pored toga što su oni stvar individualne procjene osobe, doprinijeli su i donosici odluka samim načinom informacija koje su često bile zbunjujuće, nejasne, kontradiktorne, ali i zavisile su od pojedinaca koji su ih plasirali”, navodi Žunjić.

Za Sanju Vlahović, majku tri osnovca, nošenje maski u školama je izgubilo smisao.

“Ako uključimo matematiku nelogičnosti su očigledne. U jednom odjeljenju je maksimalno 30 đaka, po dva đaka u jednoj klupi koji imaju obavezu da nose maske, kao i njihovi učitelji i nastavnici koji školsko gradivo predaju sa maskama na licu. U jednom kafiću ima bar desetak stolova, svaki sto četiri sjedeća mjesta, minimum 40 ljudi, dakle četvoro za jednim stolom bez maski, muzičar na bini pjeva bez maske naravno. Dakle-za stolom u lokalu sjede četvoro bez maske, dok u klupi sjede dvoje sa maskom. Muzičari pjevaju bez maske-nastavnici govore sa maskom. Zaključak je jasan”, ističe za CdM Vlahović.

I roditelj osnovca Kosta mišljenja je da je još ranije trebalo ukinuti nošenje maski u školama.

“Svjedoci smo da se nošenje maski odavno ne poštuje u Crnoj Gori, zbog čega djeca koja su najmanje rizična grupa morala da budu izuzetak i da najljepsi dio života pamte po maskama, a ne svemu drugom što nosi škola. Cijeli svijet polako ukida sve mjere u borbi protiv kovida, čini se da istim putem treba da ide i Crna Gora. Posebno kada su djeca i škola u pitanju”, navodi Kosta.