Od smrti Srđana Aleksića prošla je 31 godina, a ovaj mladić koji je umro 27. januara 1993. godine u trebinjskoj bolnici, od posljedica udaraca zadobijenih šest dana ranije na lokalnoj pijaci, kada je od maltretiranja srpskih vojnika spasio svog druga Bošnjaka Alena Glavovića, postao je simbol hrabrosti i humanosti u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

Srđana, koji je takođe bio pripadnik Vojske Republike Srpske pretukla su četvorica vojnika iste armije.

Srđanov otac Rade ističe da je Srđan umro „obavljajući ljudsku dužnost“.

Tu poruku je i napisao na smrtovnici svog dvadesetšestogodišnjeg sina.

Trebinjac Alen Glavović izbjegao je tokom rata u Švedsku, oženjen je i ima dvoje djece.

Svake godine posjećuje Trebinje, Srđanovog oca i grob.

„Srđan je dao život spasavajući mene i dužan sam do kraja života da dolazim na njegov grob. Nadam se da će to nastaviti i moja djeca. Ja sam mu zahvalan, ali i tužan jer je on morao dati život za mene. Morao je umrijeti da bih ja živio“, rekao je Glavović prošle godine na Srđanovom grobu.

Vojni sud u Trebinju je 1994. Savu Redžu, Dragana Ukropinu, braću Simu i Milenka Kovača zbog „učestvovanja u tuči sa smrtnim ishodom“ osudio na 28 mjeseci zatvora. Savo Redžo je brzo nakon presude poginuo na ratištu. Skoro pa svakodnevno, otac Rade u Trebinju sreće jednog od ubica njegovog sina. Bio je to kolega Srđanove majke.

O Srđanu Aleksiću pisali su brojni regionalni i svjetski mediji, snimani filmovi, nazivane ulice, bulevari i trgovi: u Beogradu, Pančevu, Sarajevu, Novom Sadu, Novom Pazaru, Podgorici.

Tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić, odlikovao je pokojnog Aleksića zlatnom medaljom „Miloš Obilić“ za pokazanu hrabrost i djelo posebnog junaštva.

„Ordenom časti Republike Srpske sa zlatnim zracima“, 9. januara 2013. godine, odlikovao ga je i tadašnji predsjednik RS Milorad Dodik.

U čast Srđanu Aleksiću u BiH je ustanovljena i novinarska nagrada za profesionalno izvještavanje o marginalizovanim i ranjivim grupama, a dodijeljena mu je Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH.

Srđan u svom Trebinju nema ni spomen ploču ni ulicu.

Ima samo rodnu kuću i grob.