Nikšićanin Slobodan Stanojević praktično je, prije dva mjeseca, spasao neizvjesne budućnosti četvoro maloljetnih Roma, doveo ih u svoj dom i pružio im toplinu porodičnog ambijenta. Dvorištem ispred Slobodanove kuće sada se šire graja i pjesma. Svi veselog duha i svi sa jakim osloncem u Nikšićaninu.

Iz duše šestogodišnje romkinje Leonarde izvire beskrajna sreća, dok grli tatu Slobodana Stanojevića.

Ovaj 55-godišnji Nikšićanin, Leonardu, njenu stariju sestru Arbu i braću Daima i Raima upoznao je radeći u skloništu za žrtve trgovine ljudima u Danilovgradu. Tu se sprijateljio sa njima, zavolio ih, a onda je odlučio da im postane i hranitelj.

„Ne znam šta su oni viđeli u meni, posebno što su se vezali za mene. I tako smo ih dovodili u Nikšić, ponekad vikendom, kao na izlet, roštiljali. Njima se tu svidjelo i tako ja odlučim da ih uzmem“, priča Slobodan za TVCG.

Do juče samački život, jer Slobodan nije zasnivao porodicu, sada je ispunila dječija radost. Svako ima svoju sobu, svoj krevet i svoje mjesto u Slobodanovom velikom srcu.

„Kad ujutru ustanem i vidim njih, probudim ih, ja sam stvarno srećan što sam ih uzeo i što su oni tu“, kaže Slobodan.

Najstariji je Raim, sedamnaestogodišnjak. Kaže da je u Slobodanu prepoznao dobrog čovjeka koji ih je spasio neizvjesne budućnosti.

„Za nas je najbolji. Pomogne đeci oko domaćeg, skuva hrane, a i ja radim isto sa njim.“

Slobodanov iskrenu želju da pomogne ovoj djeci bez normalnog djetinjstva i sa teškom porodičnom pričom, prepoznale su državne institucije. Tim prije što je u Nikšiću tek petoro djece smješteno kod nesrodničkih hranitelja.

„Prosto vezao se za djecu, dovodio ih je za ljetnje i zimske raspuste, praznike, znači djeca su se već adaptirala na porodicu, što je i njegova šira porodica prihvatila“, kaže Marija Nikčević iz Centra za socijalni rad Nikšić, Šavnik i Plužine.

Za brigu o svakom djetetu država hraniteljima obezbjeđuje po 250 eura. Slobodan priznaje da sa tim novcem može djeci priuštiti pristojno odrastanje.

„Evo ovo četvoro đece može samo tako da živi sa tim primanjima. Sad što se tiče težine ja bih još mogao četvoro držati uz njih. Mašina pere robu, suđe, eto jedino taj ručak što se skuva, ali ni to nije težina nikakva“, priča Slobodan. 

Dvorištem ispred Slobodanove kuće sada se šire graja i pjesma. Svi veselog duha i svi sa jakim osloncem u Nikšićaninu koji je spreman da ih u toplini svog doma, kaže, čuva i vaspitava, dok god može.