Javna ustanova “Zahumlje” Nikšić, nagradila je učesnike literarnog konkursa “Mama je glagol od glagola raditi”, organizovanog povodom 8. marta, Dana žena, na koji je pristiglo blizu 400 radova učenika osnovnih škola iz Crne Gore.

Prvo mjesto u konkurenciji nižih razreda osvojio je Nenad Bojić iz JU OŠ ”Vojin Čepić” Kolašin, druga je Milica Janjušević  iz JU OŠ “Radoje Čizmović” Nikšić a treće mjesto su podijelili Svetlana Grdinić JU OŠ “Bogdan Kotlica” iz Boana i Luka Škopelja iz JU OŠ “Kekec” Sutomore.

Dječak Nenad iz Dragovića Polja napisao je najbolji, ali i najemotivniji tekst, u kategoriji od 2. do 5. razreda osnovnih škola.

Emotivan momenat zabilježen je prilikom ceremonije u nikšićkom „Zahumlju“. Dječaku je nagradu uručio predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Tekst Nenada Bojića objavila je JU Zahumlje, a prenosimo ga integralno:

„Jednoga dana, na času jezika i književnosti, učiteljica je saopštila da je otvoren konkurs za dječiji festival na temu „Mama je glagol od glagola raditi“. Takođe, saopštila je i to da možemo napisati poetski ili prozni tekst, i učestvovati na istom.

Zamislio sam se na tren i zapitao „A šta ja da pišem?“ Jedino su ostala sjećanja… Sjećanja na majku koja je meni bila najdraža riječ i najdraži glagol. Volio sam kada me zagrli, pomiluje i poljubi. Volio sam kada mi napravi omiljeni kolač, volio sam kada mi spremi omiljeno jelo. Volio sam… Bio sam srećan dok nas je, nas petoro, pazila i brinula o nama. Možda joj nije bilo lako, ali ona to nije pokazivala. Uvijek nas je dočekivala sa njenim, za mene, najljepšim osmjehom. O, kako sam samo bio srećan! Sjetio sam se i naših rođendana. Uvijek bi nam napravila kolač, makar i najobičniji, jer živjeli smo na selu i nije uvijek bilo potrebnog materijala a ni novca da se kupi. Bez obzira na sve to, bio sam srećan. Mama, tata i mi…Život mi je bio kao bajka, a onda… Onda sam se jednog jutra probudio i rekli su mi da majka nije više tu. Moj omiljeni glagol je prestao da „vrši radnju“. Mama je odlučila da ne bude više sa nama, da ne bude više izvor moje sreće i sigurnosti. Odlučila je da mi bude samo sjećanje, a ne „omiljeni glagol“. Nijesam želio a ni mogao da povjerujem u sve ovo. Danima sam se nadao da je to samo nešto što će proći. Činilo mi se često da je čujem kako dolazi i smije se. Činilo mi se da me zove onako kako mi je uvijek tepala – Nešo! Sanjao sam je često. Ali…

Na kraju su ostala samo sjećanja kao i vječito pitanje „Zašto?“ Zar je toliko bilo teško vršiti sve ove radnje i biti nečiji omiljeni glagol…? Zar je toliko bilo teško…?“