Ruski špijuni vršljaju po Beogradu kao da je Moskva

    4 godine pre 600 pregleda Izvor: pobjeda.me

Alternativa ulasku u EU su novi sukobi na ovom prostoru, samo ovog puta to može biti mnogo fatalnije i dramatičnije nego devedesetih, a i dobro znamo na šta smo sve spremni kada smo prepušteni sami sebi. Zbog toga godinama pričam o miru, kao o nečemu što moramo čuvati, i da oko svega možemo da se sporimo sem oko toga – kaže lider Liberalno demokratske partije Čeda Jovanović u intervjuu ,,Pobjedi“. Ističe da je kult njegovanja poraza u regionu na vrhunucu.

POBJEDA: Zalažete se za Srbiju u EU. Kako vidite to što je istoga dana predsjednik Srbije u Rusiji, a premijer Crne Gore u Londonu na samitu NATO. Kuda ide Srbija a kuda njeni susjedi?

JOVANOVIĆ: Posle ovolikog mrcvarenja na putu Srbije ka EU, očito je da Evropa sve manje razume nas, a mi sve manje razumemo ovakvu Evropu. Srbija je propustila svoje šanse, bavila se sama sobom 20 godina, a za to vreme uspela je jedino da potroši energiju kod ljudi, pa danas ti isti ljudi vide Evropu kao sistem koji se raspada dok mi stojimo u predsoblju svega toga, pa usput neko naiđe i primeti da uopšte postojimo.

Međutim, čak i sa takvom Evropom, mi moramo pronaći zajednički jezik i pokušati da stvari vratimo koliko toliko u normalu.

POBJEDA: Što mislite kako će se vlast izvući iz afere prodaje oružja, špijunske afere sa Rusijom, plagijatom ministra ekonomije Siniše Malog, nepostojećom školom ministra policije Nebojše Stefanovića. Koliko su one uzdrmale vlast?

JOVANOVIĆ: Neka vlast razmišlja kako se izvlači iz afera. Za svaku takvu aferu prirodno je da se mora platiti politička cena. Međutim, ova zemlja ima valjda i neke institucije. Ima policiju, tužilaštvo, sudstvo. Koliko god nepoverenje vladalo u spomenute, mene zanima njihovo odgovor na sve to. Zbog toga sam uvek oprezan kad o takvim stvarima pričam, jer znam šta u Srbiji znači afera, kako se one otvaraju i zatvaraju. Ali isto tako znam koliko je malo potrebno da se određena priča zloupotrebi, i da umesto priče o recimo Krušuku na kraju završimo kao gledaoci koji na televiziji vide kako ruski špijuni vršljaju po ovoj zemlji, kao da je ovo Moskva, a ne Beograd.

Ako je bilo određene štete po firme koje se bave izvozom oružja, kao građanin to hoću da znam. Sa druge strane hoću da znam, da li će država u kojoj živim i dalje da bude poligon za vežbe ruske pešadije ili ćemo konačno izgraditi institucije koje će mi na vreme reći šta je to afera, a šta špijunska igra u kojoj puca kičma Srbiji, a drugi paralelno sa svim tim vode svoju bitku i ispostavljaju nam svoj račun.

POBJEDA: Podijeljenost građana u društvu u Srbiji je toliko velika da je neminovno svrstavanje ili ste za vlast ili za opoziciju. Što nas je dovelo u takvu situaciju? 

JOVANOVIĆ: To svrstavanje na jednu ili drugu stranu nije ništa novo. Cela istorija Srbije je borba nekakave dve strane, dva klana, dva načina razmišljanja. Samo niko nikada nije postavio pitanje koja je cena plaćena zbog te dve strane koje se ovde uvek prave? Kada kažem cena, tu mislim pre svega na ono što se prelomi preko kičme ljudi koji nikada svesno i dobrovoljno nisu učesnici takvih podela i sukoba. Nas je život doveo u takvu situaciju.

 Dva veka ludila, poslednjih trideset godina pakla, nerazumevanje, iracionalnost, lažna slika o sebi i drugima, sve je to dovelo do toga da je naš međusobni rat ustvari naše prirodno ponašanje, a da su retki trenuci mira na ovom prostoru bili samo slučajnost ili priprema za nove ratove. Pošto smo sve te ratove vodili, svaki izgubili, sada je ostalo da ratujemo između sebe, samo to ovog puta nikoga sem nas samih ne zanima, pa smo još više očajni, usamljeni i bespomoćni.

POBJEDA: Upravo zbog te podijeljenosti, ne svrstavanja u redove opozicije i pohvale dobrih poteza vlasti lično ste izloženi žestokim kritikama onih koji su decenijama hvalili Vaš rad… Što im odgovarate, ko je koga izdao: Vi njih, oni Vas ili je propala svaka ideja da se zajedno može desiti promjena u interesu boljeg i normalnijeg života?

JOVANOVIĆ: Ne mogu ja da budem ono što je neko zamislio, samo zato što se tako jeftinije prolazi u tom delu javnosti koji je, kako kažete, mene uvek podržavao. Ali oni imaju mali problem u tom svom sagledavanju i istorije i ovog trenutka.

Oni koji me napadaju sve posmatraju kroz svoj lični odnos sa Vučićem, a većina njih je za ovih sedam godina pokušala da napravi na svaki mogući način sa tim istim Vučićem dil, pa kada u tome nisu uspeli onda su se vratili na mene kao na crnog đavola, jer valjda tako hoće da sakriju svoju sramotu. Nemam ništa protiv, samo u tome neće naći sreću za sebe.

POBJEDA: Postalo je pravilo da se svaka vrsta neuspeha u politici pravda lošim medijima, sa druge strane sve medije možete kupiti za male pare. Što se dešava: precijenjena uloga i uticaj medija, dobar izgovor za lijenost ili ideja da je sadašnje stanje kukanja na sve najbolje moguće? 

JOVANOVIĆ: A kada su to mediji bili slobodni? Za vreme Miloševića, da li su bili? Za vreme Koštunice, Tadića? Ko je napravio tabloide koji su uništili živote mnogima? Da ih nisam možda ja pravio ili ovi koji su ih prvo napravili pa posle postali žrtve svoje gluposti i pokvarenosti? Danas se borba za medije svela na to da nije važno osloboditi medije nego staviti ih po svoju kontrolu. Tu mislim na deo opozicije koji mene optužuje svakoga dana na najgori mogući način, a nikada se nisu zapitali koja je cena njihove uloge u stvaranju ovakve medijske slike.

Onda kada su meni crtali metu, zvali me izdajnikom, pederom, ustašom, ubicom, narkomanom, onda su tabloidi bili izraz slobodnog novinarstva njihovih drugara. Kada su im ti isti drugari promenili tabor, nastavili su i dalje mene da napadaju, samo su onda na taj spisak dodali i njih, mada kada se oni opet dogovore skinuće ih sa tog istog spiska. Ali mene neće, i ne treba.

Nisam navikao da kukam, i onaj ko je odlučio da se bavi politikom nemoj da ide okolo da kuka na sve i svakoga. Neka nosi svoj krst i teret, kao što ga nose milioni u Srbiji, koji su uz to ugroženiji od njih na svaki mogući način.

POBJEDA: Kakvu Srbiju ostavljamo djeci ako javnost zaokupljaju periferne stvari i stalno kukanje da smo ugroženi, da imamo neprijatelje, da smo u istoriji samo žrtva? Zašto nikada ne slavimo naše pobjede?

JOVANOVIĆ: Koje pobede? Kult negovanja poraza ovde je na vrhuncu. Slavljenje poraženih, izgubljenih, onih koji su počinili zločine ili se o nekoga ogrešili nikada nije bio prisutniji u našem društvu. Nemamo mi šta svojoj deci da ostavimo sem jedne ruine od društva koje je na kraju završilo u sukobu sa svim i svakim, i koje se nikada nije zapitalo a gde smo svi mi to pogrešili.

 Odsustvo tih pitanja svrstalo je nas na marginu civilizacije, a naš odnos prema susedima, prijateljima, komšijama i ostalima pokazuje naš mali nivo svesti i zbog toga sam beskrajno tužan.

 Pošto se ovo sve okrenulo naglavačke, ne znam i ne mogu da naslutim gde se i može završti. Jedina slamka spasa je da čuvamo jedni druge, koliko god bili u prošlosti surovi, jer nikada kao danas ne zanimamo nikoga i nikoga nije briga šta ćemo mi sa svojim životom i sa svojom zemljom da uradimo.