Zdravstveni sistem nema strategiju za prevenciju suidica, a streteški dokumenti za mentalno zdravlje ne primjenjuju se već 20 godina, iako sve češće javnost potresaju tragični slučajevi samubistava mladih pa i djece, što je alarm za državu i sve u cjelini, upozoravaju stručnjaci. Ljekari iz Kliničkog centra Crne Gore (KCCG) i Doma zdravlja Podgorica, sa kojima smo razgovarali, ističu da ne postoji ni SOS linija za prevecniju suicida, ali i da su pacijenti i dalje izloženi diskriminaciji i da često kriju problem.

Psihijatar u Kliničkkom centru Aleksandar Popović ističe za „Dan“ da strategija za prevenciju suicida ne postoji i da izostaje podrška institucija. On podsjeća da se Crna Gora nalazi među prvih pet država u Evropi po broju suicida.

– Nažalost ne postoji ni SOS linija za prevenciju suicida. Mentalno zdravlje je uvijek gurnuto u stranu, o čemu govore razni izvještaji na svjetskom nivou, koji ukazuju na to da potreba za ulaganjem u mentalno zdravlje višestruko premašuje nivo ulaganja. Samim tim, SZO je kao temu ovogodišnjeg dana mentalnog zdravlja, odredila globalnu prioritizaciju dostupnosti mentalnog zdravlja i blagostanja za sve. Moram napomenuti da u našem sistemu postoji entuzijazam kod pojedinaca, da se sve potrebne mjere i strategije sprovedu u djelo, ali i da taj entuzijazam moraju i treba da prepoznaju i isprate institucije. Ukoliko se kao društvo ne budemo više bavili ovom problematikom, bojim se da ćemo konstantno biti u začaranom krugu, iz kojeg se teško izlazi – ističe Popović.

Psiholog u Domu zdravlja Anđela Golubović ocijenila je za „Dan“ da potresni događaj koji se dogodio baš na dan kada su obilježavali Svjetski dan mentalnog zdravlja jeste alarm za sve roditelje, nastavnike, stručnjake iz domena mentalnog zdravlja, kao i sistem u cjelini.

– Ova vrsta alarma nam ukazuje da su Crnoj Gori hitno potrebne nacionalne strategije za prevenciju suicida, kao i nacionalna SOS linija za suicidalne ljude. S druge strane, nikakve strategije na nacionalnom nivou nisu od pomoći, ukoliko jedna od karika u sistemu zakaže, pa stoga psiholozi uvijek naglašavaju da zbog same specifičnosti i razvojnih promjena mladih ljudi, mi stručnjaci i roditelji ih moramo posmatrati „srcem da bismo ih vidjeli očima“. Nažalost, uz sva naučna dostignuća, ni mi, a ni zemlje svijeta, ne uspijevamo da se izborimo sa ovim višedimenzionalnim problemom, kakav je suicid, s tim, moram istaći, da su kod nas u Crnoj Gori ovi izolovani slučajevi vidljiviji. I percepcija javnog mnjenja obrađuje svaki ovaj slučaj pojedinačno, jer smo mala zemlja sa malim brojem stanovnika. Ono što je važno, to je da postoji zajednički konsenzus svih zemalja a koji kaže da nema mentalnog zdravlja bez socijalnog blagostanja – kaže Golubović.

Iz KCCG su povodim Svjetskog dana mentalnog zdravlja saopštili prošlog vikenda da o tome koliko se kod nas vodi računa i koliko se ulaže u mentalno zdravlje govori i činjenica da se nacionalne strategije za mentalno zdravlje skoro 20 godina ili ne realizuju, ili realizuju minimalno, a da nacionalna strategija za prevenciju suicida ne postoji.

– Činjenice imamo, dokaze o neophodnosti strategija i akcionih planova takođe imamo, samo je pitanje zašto nema volje da se nešto i uradi i mentalno zdravlje za sve unaprijedi. Podsjetimo se i da je bilo potrebno više decenija veoma lošeg stanja Klinike za psihijatriju, nedostojanstvenih i nebezbjednih uslova i za pacijente i za osoblje Klinike, pa da se napokon obezbijede sredstva i započne izgradnja nove Klinike za psihijatriju. To zaista jeste signifikantan iskorak, što nas posebno raduje, iako se ne smije dozvoliti da ovo bude i jedino značajnije ulaganje. Svakako, sa nestrpljenjem iščekujemo nove prostorije sa daleko boljim uslovima rada kako bismo našim pacijentima pružili najviši mogući standard zdravstvene njege i usluga – navode iz KCCG.

Stid najveća prepreka za liječenje

Iz KCCG upozoravaju da su stigma i diskriminacija i dalje najveće prepreke adekvatnom liječenju.

– Ljudi se plaše da će biti obilježeni, stigmatizovani, marginalizovani, isključeni iz društva, porodice, sa posla, diskriminisani. Odasvuda se čuju negativni komentari, zaziranje i podozrivost prema onima koji žive sa poremećajima mentalnog zdravlja, a takvi se stavovi uče, potom internalizuju, pa ljudi osim što trpe i pate osjećaju i stid i sramotu zbog svog stanja, pa ne traže ni pomoć ni podršku da se ta percipirana „sramota“ ne bi prelila i na njihove porodice i druge bliske osobe. Takvo stanje je neprihvatljivo. Nepošteno je, nefer i nedopustivo da znamo da ove prepreke postoje, da znamo koliko štete nanose i da se mirimo s tim i održavamo status kvop. Simptomi i tegobe, dakle, nijesu prepreka oporavku – društveni stavovi jesu – kažu iz KCCG.