Prema podacima Eurostata o broju registrovanih silovanja za 2020. Švedska je zemlja koja, prema podacima policije, bilježi najviše slučajeva silovanja na 100.000 stanovnika, 86,2. Iza Švedske na listi su Island sa 43,39 i Norveška sa 41,62.

Od zemalja Zapadnog Balkana podaci Eurostata pokazuju da je u Srbiji 2020. bilo 93 slučaja silovanja što je 1,34 na 100.000 stanovnika. U Crnoj Gori devet, u Bosni i Hercegovini 18, Albaniji 65, Kosovu 60, dok za Sjevernu Makedoniju nema podataka. U Hrvatskoj je registrovano 302 što je broj od 7,44 na 100.000 stanovnika a u Sloveniji 46, odnosno 2,19 na 100.000 stanovnika.

Registrovane brojke silovanja ne pokazuju stvaran broj, već govore koliko je takvih slučajeva prijavljeno u policiji.

U Francuskoj, na primjer, silovanje nije bilo krivično djelo sve do 1980. kada je zakonom proglašeno kao delikt. Prethodne uredbe temeljile su se na moralnim kodeksima iz 19. vijeka. Zakon o seksualnom uznemiravanju usvojen je 1992., a zakon o moralnom uznemiravanju donesen je 2002. Vladine studije pokazuju da se u zemlji dogodi 75.000 silovanja godišnje. Tužbu podnosi tek oko 10 posto žrtava.

Registri pedofila u državama Zapadnog Balkana

Slučaj silovanja maloljetnice koji se desio 27. avgusta u parku u Prištini, glavnom gradu Kosova, kada je pet muškaraca silovalo je 11-godišnju djevojčicu ponovo je bacio svjetlo na pitanje kontrole i prevencije seksualnih delikata.

Ovaj slučaj izazvao je proteste zbog seksualnog nasilja nad djevojčicama i ženama, a šef policije dao je ostavku. Petorica osumnjičenih nalaze se u pritvoru.

Demonstranti u Prištini imaju nekoliko zahtjeva za Vladu Kosova. Između ostalog, traže legalizaciju uporabe i distribucije sprejeva za samoodbranu, smjenu zvaničnika koji nisu radili svoj posao, stvaranje specijalizovane jedinice za seksualno nasilje u Kosovskoj policiji, uvođenje predmeta seksualnog obrazovanja u školama, kao i pravdu i rehabilitaciju za osobe koje su preživjele seksualno nasilje.

Kosovo nema registar pedofila i seksualnih prestupnika.

Stručnjaci upozoravaju da su seksualni prestupnici lica koje je najteže rehabilitovati, te da je stopa regresije u vršenju krivičnog djela najveća kod ovih počinioca. To u praksi znači da postoji velika vjerovatnoća da će osuđenik poslije izdržane kazne zatvora, bez obzira na njenu visinu, ponovo pokušati ili učiniti isto krivično djelo.

Jedan od mehanizama kontrole počinilaca seksualnih krivičnih djela je uspostavljanje registra. Ovo je napisala u zalagačkom eseju Adna Hanić-Zalihić, doktorantica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, koji je objavila Fondacija Cure.

Hanić-Zalihić ukazuje na Konvenciju Vijeća Evrope o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualne zloupotrebe koju je usvojio je Komitet ministara u julu 2007. godine. Ova Konvenija državama članicama nalaže uspostavljanje registra počinioca krivičnih djela seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja djece, koji se još zove i registar pedofila.

U Bosni i Hercegovini, entitet Republika Srpska usvojio je Zakon o posebnom registru lica pravosnažno osuđenih za krivična djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece još 2018. godine.

Time je omogućeno sastavljanje Registra pravomoćno osuđenih pedofila, a pravo uvida u Registar ima policija, sudovi i tužilaštva.

U Federaciji BiH krajem jula usvojen je Nacrt zakona o posebnom registru lica pravosnažno osuđenih za krivična djela protiv spolne slobode i morala prema djeci i maloljetnicima. Potrebno je ići na dalje procedure u formi Prijedloga u Perlament FBiH.

Na nivou države Bosne i Hercegovine neće biti procedura za donošenje zakona koji se tiče registra seksualnih prestupnika zbog „prenosa nadležnosti“ na entitete.

U Crnoj Gori kako je u ranijem tekstu iz februara 2022. za Radio Slobodna Evropa rekla Branka Bošnjak, potpredsjednica Skupštine Crne Gore i kopredsjednica Ženskog kluba, „Skupština se kroz izmjene Krivičnog zakonika, kojim su pooštrene mjere, donijeta obaveza o registru pedofila, zabrani prilaska mjestima gdje se okupljaju djeca potrudila da precizno normira sve to“.

U Srbiji, prema navodima Euronewsa iz jula 2022., u registru pedofila Srbije trenutno se nalazi 544 pravosnažno osuđene osobe, što su podaci koje je tom mediju dostavila Uprava za izvršenje krivičnih sankcija. Registar pedofila u Srbiji prvi put je predviđen takozvanim „Marijinim zakonom“ iz 2013. godine, usvojenim na inicijativu oca osmogodišnje djevojčice, žrtve silovanja.

Predsjednica Koordinacionog tijela za rodnu ravnopravnost i članica Vlade Srbije u tehničkom mandatu Zorana Mihajlović predložila je u avgustu 2022. izmjenu krivičnog zakona kako bi se nasilnicima i zlostavljačima zabranilo zapošljavanje u državnim ustanovama, preduzećima i institucijama. Izmjene bi predviđale i to da registar pedofila postane javan.

„Mora da postoji razmena informacija među nadležnim institucijama, a i da javnost ima te podatke, jer građani treba da znaju da li im u susedstvu živi pedofil“, izjavila je Mihajlović.

Izmjene zakona, međutim, još uvijek nisu ušle u zvaničnu proceduru.

Javno dostupni registar seksualnih prestupnika u SAD

Megan zakon je zajednični naziv za državne zakone u Sjedinjenim Državama kojim se kreira i održava registar seksualnih prestupnika i koji informacije o njima čini dostupnim javnosti.

Federalni zakon u SAD takođe traži od osuđenih seksualnih prestupnika u sličajevima napada na maloljetne osobe da kontaktiraju lokalnu policiju ako promijene adresu boravka ili zaposlenje nakon puštanja iz zatvora ili psihijatrijske ustanove. Koliko je informacija distupno o prestupniku zavisi od savezne države, ali njihova imena su javna.

Globalno istraživanje koje je 2016. godine sprovelo američko ministarstvo pravde otkrilo je da mnoge druge države imaju registar seksualnih prestupnika, ali u najvećem broju slučajeva oni nisu dostupni javnosti. Podatke je moguće dobiti samo na osnovu zahtjeva pojedinca ili organizacije i to pod posebnim uslovima.

Nijedna država navedena u istraživanju iz 2016. ne dopušta dominantnu američku praksu proaktivnog obavještavanja o informacijama iz registra seksualnih prijestupa neograničenom broju društvenih organizacija i široj javnosti.

Navodno su najmanje dvije latinoameričke nacije donijele zakone o registraciji seksualnih prijestupa, ali i one odbacuju američku praksu proaktivnog obavještavanja zajednice o identitetu; pristup informacijama iz registra seksualnih prijestupa uglavnom je ograničen na provođenje zakona, uz ograničene izuzetke.

Prvi Megan zakon usvojen je 1994. godine nakon slučaja brutalnog ubistva i silovanja sedmogodišnjakinje iz New Jerseya, Megan Kanka. Napao ju je seksualni napasnik koji je živio u njenom susjedstvu. Ubrzo nakon usvajanja prvog Megan zakona federalna vlada je uvela obavezu da sve savezne države formiraju javni registar seksualnih prestupnika.

Prije Megan zakona Kongres SAD je donio Jacob Wetterling Zakon o registraciji krivičnih djela protiv djece i seksualno nasilnih počinitelja. Jacob Wetterling bio je 11- godišnjak koji je kidnapovan, mučen i ubijen u oktobru 1989.

Ovaj zakon zahtijevao je od država da vode registre osuđenih seksualnih prijestupnika i vode evidenciju o tome gdje žive nakon puštanja iz zatvora.

Megan zakon je to izmijenio zahtjevajući javnu dostupnost podataka.