Kada god prođem pored zatvorene autobuske stanice u Beranama, pogled mi ode na dvije zastave na njenom krovu. Rastužim se svaki put kada vidim da ih još niko nije skinuo. Onako dronjave i izbilijedile, umotane oko koplja, predstaljaju klasičan primjer skrnavljenja zastave, i jedne i druge, kako god ih ko doživljavao.

Za jednu znam ko je stavio. Crnogorsku državnu, visoko je podigao bivši vlasnik preduzeća „Simon vojaž“, Mehmed Adrović, protiv kojeg se sada vodi postupak u Specijalnom državnom tužilaštvu, po krivičnoj prijavi suvlasnika iz Luksemburga.  Onda se prisjetim da sam 2005. godine prisustvovao licitaciji za kupovinu ovog preduzeća koje se tada zvalo „Jugoprevoz“. Još ranije, u SFRJ, „Ivangrad prevoz“.

Adrović vjerovatno ranije nije bio politički aktivan, i bavio se švercom svega i svačega držeći autobusku liniju za Luksemburg. Toga dana na licitaciju za kupovinu ove nekada čuvene firme, na dobrom glasu od Djevdjelije do Triglava, u kancelarije na Rudešu, došao je sa partnerom iz Luksemburga, Simonom Bernardom.

Jedino su se njih dvojica pojavili u zakazano vrijeme, i licitacija nije trajala dugo. Kada je stečajni upravnik proglasio prodaju, Adrović je ustao sa mjesta i počeo da se šeta po kancelariji, ponosito, sa rukama na leđima, i razgleduje. „Ko je ovaj, da mu skinemo kapu“, zapitao je podignute obrve, gledajući neku kopiju Njegoševog portreta iz mlađih dana.

Slika je na zidu direktorske kancelarije vjerovatno stajala ko zna od kada.

„To je Njegoš, a kapu mu ti skidat nećeš“, odgovorio je neskriveno ljutito dotadašnji direktor Jugoprevoza, politički kadar DPS-a.

Nastala je neko vrijeme mučna tišina, a onda je stečajni upravnik okrenuo neprijatnu situaciju na šalu. Tako je prodata ova čuvena firma. Novi vlasnici su joj odmah promijenili ime u „Simon vojaž“.

Ne mogu tačno da se sjetim kada je Mehmed Adrović pristupio u DPS, ali je odavno već predsjednik lokalnog odbora te partije u Petnjici, i već u drugom mandatu predsjednik Skupštine opštine. Ne sjećam se ni kada je postavio crnogorsku državnu zastavu i postao najveći crnogorski patriota u ovom kraju. I šire. Možda je zaboravio kako je htio da skine Njegoševu sliku.  Sada ne propušta ni jednu priliku da se fotografiše pored Mila Đukanovića, kada god predsjednik DPS-a dođe u Petnjicu. Tako je bilo i na posljednjoj konvenciji, pred prošlogodišnje lokalne izbore. Očekivalo se da će se nešto promijeniti u njegovoj stranci od kada je protiv njega otvorena istraga u SDT-u, ali očigledno nije.

Druga zastava, trobojka, ne vidi se jasno sa kojom oznakom, osvanula je nakon što je uveden stečaj u „Simon vojažu“, u aprilu prošle godine. Ko je stavio, ne znam. Ko god da jeste, onu prvu nije sklonio, iako je sigurno već bila izblijedila, kada je sada u ovako jadnom stanju. Onda se prisjetim jedne stare fotografije iz porodičnog albuma. Osmi je maj, godina 1963.godine. Sjedim kao beba, star svega nekoliko mjeseci, u krilu svog oca, zajedno sa starijim bratom i sestrom. Svi smo svečano obučeni. Sestra u ruci drži poznatu zastavicu SFRJ. Onu trobujku sa petokrakom, koja je bila svima zajednička.

Stariji brat, koji voli da arhivari po fotografijama, otkriva mi da je toga dana u Ivangrad stigao finski predsjednik Urho Kekonen, i da nas je otac vodio na svečani doček. Sletio je avionom na ivangradski aerodrom, koji je tada uveliko radio. Kekonen je došao da obiđe finske radnike koji su u ovom gradu izgradjivali budući privredni gigant, fabriku celuloze i papira, po uzoru na fabrike u toj skandinavskoj zemlji.

Kada je ta fabrika, koja je zapošljavala dvije hiljade radnika završena, počela je izgradnja mnogih drugih preduzeća u njenom reprolancu. Tako je formirano i veliko autoprevozno preduzeće „Ivangrad prevoz“, čiji su kamioni i autobusi krstarili drumovima širom Jugoslavije i svijeta. Uvijek su to bili najsavremeniji kamioni i autobusi. I danas mi moj tast, koji je zaradio penziju u „Ivangrad prevozu“, svakom prilikom do besvijesti prepričava vozačke priče i doživljaje sa putešestvija po svim meridijanima do kojih je stizao papir iz Ivangrada. Ili koža iz fabrike Polimka.

Da ne dužim priču, i da se vratim zastavama, samo još da podsjetim da je to onaj zlatni period razvoja ovog grada, kada je u privredi radilo deset hiljada radnika. I tada je napravljeno sve što je vrijedno. Od hotela „Berane“, koji je bio prvenstveno namijenjen za strane inženjere koji dolaze na ispomoć u fabriku celuloze i papira, pa do aerodromske zgrade. Aerodrom u Beranama tada je imao smisla, i lakše je bilo stići u Berane u to vrijeme, nego danas.

Čim je izvedena takozvana AB revolucija, Milo i Momir su donijeli odluku da zatvore fabriku celuloze i papira. Bila je to prva fabrika u SFRJ koja je postala žrtva svega što će uslijediti, ne povratilo se. Tada je počela i propast Ivangrada, kome je u međuvremenu vraćeno ime Berane.

Sa posustajanjem privrede, počeo je da posustaje i kamionski prevoz. Jednostavno, sve je bilo manje robe koja se izvozila iz Berana. Zato su Mehmed i Simon odmah po kupovini „Ivangrad prevoza“, odnosno „Jugoprevoza“, rasprodali skupi kamionski vozni park, i od toga sigurno izvukli onoliko novca, koliko su dali za kompletnu firmu.
Neko vrijeme održavali su većinu postojećih linija i vozili autobusima koji su stigli iz Luksemburga, sa znakom lava i ispisanim novim nazivom „Simon vojage“. Sve dok, izgleda, između partnera nije pukla tikva, i dok Simon Bernard nije optužio Mehmeda Adrovića da je falsifikovao njegov potpis i napravio niz drugih krivičnih djela vezanih za zloupotrebu službenog položaja.

U međuvremenu su se i radnici pobunili jer dvije godine nijesu dobijali plate i stupili su u generalni štrajk. To je bio kraj ne „Simon vojaža“, nego „Ivangrad prevoza“.

Iza Adrovića je ostala samo dronjava službena državna zastava, koju niko ne pokušava da skine ili zamijeni. Ova druga je za nijansu u boljem stanju. Mada tu nije mjesto nijednoj, mimo državnih praznika.

Zastavica u ruci moje sestre na staroj fotografiji uvijek će me podsjećati da sam pod takvom odrastao. Urho Kekonen je umro tog ljeta kada sam ja diplomirao. Sticao sam fakultetska i akademska zvanja u Sarajevu i Beogradu, onda kada nije bilo granica na Dobrakovu i Dračenovcu, i bezbroj puta kao student stajao u uvijek prepunim autobusima „Ivangrad prevoza“.

Danas sam zaustavio automobil i napravio fotografiju dvije zastave na zaključanoj autobuskoj stanici. Stojim i razmišljam. Hvata me tuga i sramota. I bijes me hvata zbog svega do čega su nas doveli oni koji trideset godina mijenjaju zastave, barjače i kriju se iza zastava. Nemoguće da ove zastave samo ja primećujem kada prođem? Postoji li neko ko bi ih, ovakve kakve su, službeno skinuo, pa neka, ako treba, stavi nove?

Ja vjerovatno ne bih dirao ni jednu, da poslije ne bi ispalo kako skrnavim bilo koju. Ali, preostalo je na krovu autobuske još jedno mjesto, za treću zastavu. Taman mi dođe da nabavim onu iz vremena SFRJ, i da je tu stavim. Ne znam da li bih time napravio neko krivično djelo ili prekršaj. Ne bih je držao dugo. Svega tri dana. I to na pola koplja, u znak žalosti zbog smrti Kamila, najstarijeg sina komandanta Če Gevare.