Foto: Pixabay –

„Gojaznost kod djece nije samo estetski problem, već stanje koje nosi ozbiljne organske komplikacije – od povišenog krvnog pritiska do deformiteta kičmenog stuba,“ upozorava dr Milica Vušurović, specijalista pedijatrije.

U svijetu u kojem „ekranizam“ zamjenjuje fizičku aktivnost, a strah roditelja od temperature vodi ka nepotrebnoj upotrebi antibiotika, dr Vušurović u razgovoru za Antenu M otkriva ključne greške koje pravimo u odgoju i kako pravovremeno zaštititi zdravlje najmlađih.

Antena M : Koji su danas najčešći zdravstveni problemi kod djece i šta se promijenilo u odnosu na ranije generacije

Dr Vušurović: U posljednje vrijeme primjećujem veliki porast djece sa gojaznošću. Posljednja studija koju je 2022. u Crnoj Gori sproveo Institut za javno zdravlje, govori da je oko 40% djece uzrasta 7 godina gojazno, što je frapantan podatak. Trend gojazne djece raste u svijetu, a takođe i kod nas. Smatram da su loše navike u ishrani i slaba fizička aktivnost osnovni uzroci.

Gojaznost kod djece nije samo estetski problem; to je stanje koje nosi organske komplikacije kao što su:

Povećan krvni pritisak (kod ekstremno gojazne djece),

Loše držanje i problemi sa kičmenim stubom,

Deformiteti stopala,

Psihološki problemi koji prate ovo stanje.

Moramo zajedno učestvovati u rješavanju ovog problema. Prvenstveno roditelji, koji svojim primjerom treba da izgrade pravilne navike: da se bave fizičkom aktivnošću, da djeca što manje vremena provode pred ekranom, a više u prirodi. Takođe, mi kao pedijatri treba da sugerišemo koje su to pravilne navike i da, ukoliko uočimo da se razvija gojaznost, pravovremeno reagujemo.

Osim gojaznosti, ono što sam primijetila je porast alergija na proteine kravljeg mlijeka kod male djece. Uzrok nastanka ove pojave još uvijek nije sasvim razjašnjen; vjerovatno je multifaktorski – od loših navika u ishrani, promjena crijevnog mikrobioma, do raznih drugih faktora. Vrlo često se susrijećem sa bebama koje imaju ovaj problem, a on se najčešće ispoljava kroz probleme sa stolicom (prolivaste stolice, promjena boje i konzistencije, pojava končića krvi) kao i kroz promjene na koži.

Antena M: Da li roditelji dolaze sa djetetom na pregled u pravo vrijeme?

Dr Vušurović: Ne možemo generalizovati stvari. U najvećem broju slučajeva dolaze u optimalnom periodu, ali ima i roditelja koji se javljaju sa prvim znacima bolesti. Najčešće se radi o mladim roditeljima bez iskustva ili o jako malim bebama. Ti roditelji, prosto iz prevelike brige i straha, dolaze sa pojavom prvih simptoma. Te posjete često imaju i edukativni karakter – da umirimo roditelje, naučimo ih kako da se bore sa povišenom temperaturom i drugim simptomima, da ojačamo njihovo samopouzdanje i edukujemo ih koje su situacije alarmantne, a kada mogu da sačekaju.

Antena M: Koja je najčešća greška koju roditelji prave iz najbolje namjere, a kojom zapravo nesvjesno štete djetetu?

Dr Vušurović: Sa medicinskog aspekta, roditelji se jako plaše povišene temperature i vrlo često je snižavaju čak i kada nije visoka. To nije najbolje rješenje jer temperatura ima zaštitnu ulogu. Kod virusnih infekcija ona uništava virus, jača organizam i skraćuje trajanje bolesti. Naravno, ne treba dozvoliti da bude suviše visoka, ali postoje granice do kojih možemo da čekamo.

Takođe, primjećujem da roditelji nekada imaju pretjeran zaštitnički stav. Rješavaju svaki problem umjesto djeteta, što smatram greškom. Dijete treba da bude samostalno, da jača karakter i gradi samopouzdanje boreći se za sebe.

I još jedna česta zabluda je mišljenje da se djeca razbolijevaju jer nisu nosila kapu, jer je duvao vjetar ili su skvasila noge. To je apsolutno netačno. Djeca se razbolijevaju zbog virusnih i bakterijskih infekcija.

Antena M: Koliko je opasno kada roditelji djetetu sami uvode antibiotike i kakve posljedice takva praksa ostavlja?

Dr Vušurović: Moram priznati da se taj trend u posljednje vrijeme smanjio jer roditelji više ne mogu dobiti antibiotik bez ljekarskog izvještaja ili recepta. Ali, sama pomisao na tu opciju je potpuno neispravna. U najvećem broju slučajeva radi se o virusnim infekcijama koje su kratkotrajne i prolaze spontano za 3 do 5 dana, te antibiotik nije neophodan. Nepotrebnom upotrebom antibiotika štetimo sluznici crijeva, narušavamo mikrobiom, uništavamo „dobre bakterije“ i direktno štetimo imunitetu djeteta.

Antena M: Koliko je štetno insistiranje da dijete „mora sve da pojede“ i kako to oblikuje njegov odnos prema hrani?

Dr Vušurović: To je vrlo interesantno pitanje. Ja sam apsolutni protivnik riječi „morati“, pa tako i u ovoj temi. Jako je važno da se od prvih kašika uvođenja hrane stvori pozitivan odnos prema obroku. Uvijek učim roditelje da je važno stvoriti naviku: da dijete sjedi u hranilici, da nema animacije poput telefona, igračaka ili trčkaranja po kući. Dijete treba da nauči pravi akt ishrane.

Ako dijete stvori negativnu emociju ili pogrešan emotivni pristup, to može imati kasne posljedice poput anksioznosti pri svakom susretu sa hranom. Važno je i da dijete što ranije počne samo da osjeća konzistenciju hrane, da uzima komadiće i stvara senzorni osjećaj prema ukusima. Hrana treba da bude izvor života, a ne obligacija ili moranje.

Antena M: Koliko je štetno poređenje djece sa braćom, vršnjacima ili drugom djecom, i može li to imati fizičke posljedice?

Dr Vušurović: Poređenje je jako štetno u svakom smislu. U najranijem uzrastu stvara frustraciju kod roditelja (da li nešto rade pogrešno), a kod starije, naročito školske djece, direktno urušava samopouzdanje. Svako dijete je individua za sebe. Poređenjem jačamo djetetov strah i slabosti, umjesto da jačamo vrline. Takva djeca kasnije mogu izrasti u osobe bez motivacije koje teško donose odluke. Mi želimo dijete sa karakterom, čvrsto i sigurno u sebe.

Antena M: Sve češće čujemo termin ‘ekranizam’. Koliko je pretjerana upotreba telefona i tableta zapravo opasna za razvoj djeteta?

Dr Vušurović: Da, problem tzv. ekranizma je rastući u cijelom svijetu. Svjedoci smo da su bebe od najranijeg uzrasta ispred ekrana (telefona, tableta, televizora). To je potpuno pogrešno jer se stvara pogrešan koncept neurološkog razvoja. Komunikacija postaje jednostrana – dijete se ne obraća okolini, gubi pažnju prema osobama oko sebe i ne razvija sopstvene emocije, već ih „preslikava“ sa ekrana.

To dovodi do ozbiljnih problema u razvoju: problema sa govorom, manuelnim vještinama, emocionalnim razvojem. Kod školske djece javljaju se deformiteti kičme, loše držanje, a neka djeca čak doživljavaju napade panike kada im se oduzme mobilni telefon.

Antena M: Kako reagovati u tom trenutku? Šta roditelj treba da uradi da bi odvikao dijete od te loše navike?

Dr Vušurović: Roditelji od starta moraju imati jasno postavljene granice. Djetetu treba objasniti zašto nešto može ili ne može. Granice koje su objašnjene, dijete će prihvatiti; one koje su postavljene bez objašnjenja, neće. Roditelji moraju biti dosljedni. Smatram da djeca do dvije godine uopšte ne treba da budu ispred ekrana. U kasnijem uzrastu, moderan način života nam je to nametnuo i ne možemo ih potpuno eliminisati, ali ih moramo strogo ograničiti…