Lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević izjavio je u intervjuu za Novosti da se evropski put Crne Gore danas, paradoksalno, prelama preko pitanja fekalne infrastrukture, uz poruku da se opština Zeta pritiska da preuzme teret problema koje nije sama stvorila.

Knežević je, slikovitim poređenjem, naveo da mu je objašnjeno kako Zeta treba da bude „dobrovoljac“ i prihvati izgradnju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda na svojoj teritoriji, iako su, kako tvrdi, problemi sa kanalizacionom mrežom nastali u Podgorici.

On je naglasio da, prema njegovim saznanjima, ne postoji primjer u svijetu da jedna opština gradi kolektor na teritoriji druge, naročito uz ignorisanje referendumskog izjašnjavanja građana, gdje je 98,5 odsto stanovnika Zete glasalo protiv izgradnje tog postrojenja.

“Niko u Zeti nema ništa protiv kolektora, ali na teritoriji Podgorice. Svi smo protiv toga da Zeta postane septička jama glavnog grada, a da nas pritom ubjeđuju kako je to za naše dobro”, rekao je Knežević, dodajući da se, po njegovim riječima, javnost dovodi u zabludu tvrdnjama da od tog projekta zavisi zatvaranje pregovaračkog poglavlja 27 sa Evropskom unijom.

Prema njegovim riječima, evropske integracije Crne Gore ne koče zahtjevi za ostvarivanje osnovnih identitetskih prava, već organizovani kriminal i korupcija, zbog čega, kako smatra, poglavlja 23 i 24 do sada nijesu zatvorena.

“Ne mogu me optužiti da kočim evropski put zato što tražim da većinski jezik bude službeni ili da imamo još jednu zastavu. To su elementarna prava koja su zemlje poput Francuske i Njemačke definisale još u 18. i 19. vijeku”, naveo je Knežević, dovodeći u pitanje postojeća ustavna rješenja u Crnoj Gori kada je riječ o jeziku.

Knežević je kazao da pitanje izgradnje kolektora u Botunu potresa i vlast u Podgorici i Vladu Crne Gore, te najavio da će predstavnici DNP-a u Vladi pokrenuti inicijative koje se tiču identitetskih pitanja. To, kako je rekao, podrazumijeva ustavne promjene u cilju normiranja srpskog jezika kao službenog, izmjene zakona o državljanstvu, kao i promjene propisa o državnim simbolima kako bi trobojka bila proglašena narodnom zastavom.

“Srpski jezik, dvojno državljanstvo, trobojka i razgovor sa građanima Botuna mnogo su manje od onoga što Hrvatska traži od Crne Gore, a što joj se, kako vidimo, nesebično daje”, poručio je Knežević.

On je dodao da izlazak DNP-a iz parlamentarne većine ne bi ugrozio njen opstanak, ali bi, kako smatra, suštinski promijenio političke odnose.

“U slučaju izlaska iz parlamentarne većine formalno i dalje postoji većina, ali suštinski više ništa ne bi bilo isto, jer će neminovno doći do polarizacije političke scene koja može u jednom trenutku rezultirati i rekonstrukcijom Vlade. Crna Gora je jedina država čija opozicija ne želi vanredne izbore kako bi došla na vlast, već kroz rekonstrukciju pokušava da uđe u nju”, naveo je Knežević.

Govoreći o odnosima unutar koalicionog saveza, Knežević je istakao da su Andrija Mandić i on gotovo deceniju i po na čelu zajedničkog političkog projekta, te da njihove razlike ne mogu ugroziti lične i političke odnose.

On je kritikovao aktuelnu spoljnu politiku Crne Gore, navodeći da je ona u velikoj mjeri nastavak politike bivšeg režima DPS-a, uključujući sankcije Rusiji i negativan odnos prema Republici Srpskoj. Takođe je naveo da Kosovo ostaje saveznik Podgorice sve dok, kako je rekao, predstavnici srpskog naroda ne budu imali značajniju ulogu u budućim vladama.

Knežević se osvrnuo i na reakcije dijela javnosti povodom njegovog privatnog boravka u Beogradu, ocijenivši da se od toga prave političke konstrukcije, dok se, kako tvrdi, kontakti drugih političara sa regionalnim liderima predstavljaju kao legitimni i poželjni.

Komentarišući odnose sa Hrvatskom, Knežević je rekao da je Crna Gora odlučila da ispuni sve zahtjeve koje Zagreb postavi.

” Ne mogu oni tražiti koliko mi možemo davati”, rekao je Knežević, dodajući da smatra da se pritisci na Srpsku pravoslavnu crkvu u regionu nastavljaju kao dio dugotrajnog istorijskog kontinuiteta.

Knežević je poručio da se zalaže za to da Srbi u Crnoj Gori ne budu samo formalno zastupljeni, već da stvarno odlučuju o svojoj političkoj i društvenoj budućnosti.