U Crnoj Gori, kako bi rekao jedan naš čuveni profesor ekonomije, svi se razumiju u dvije stvari – fudbal i ekonomiju.

O fudbalu ovog puta neću jer mi fudbal nešto i ne ide. Ali, što se tiče ekonomije, mogu nešto napisati, iako ne postoji osoba koja proteklih dana o najavljenom Euro modelu nije rekla svoje mišljenje. Imali smo priliku da čujemo gotovo sve, koliko će porasti zarade, koliko će izgubiti budžet, šta će biti sa penzijama, hoće li porasti cijene, kako će reagovati poslodavci, a kako opštine.

Optimisti imaju svoje računice, a skeptici svoje. I dok slušam jedne i druge, meni se, sa svojim višegodišnjim iskustvom u poreskim reformama, nameće jedno mnogo jednostavnije pitanje:

Šta ako je Vladina računica samo djelimično tačna?

Ne zato što unaprijed pretpostavljam da Euro model neće uspjeti. Svaka ekonomska reforma pravi se sa očekivanjem da će dati rezultate. Ali nijedna ozbiljna ekonomska politika ne bi trebalo da počiva na pretpostavci da će se baš svako očekivanje ostvariti.

Plan A je prilično jasan: Najavljeni model polazi od povećanja zarada i raspoloživog dohotka građana, uz istovremene promjene poreza i doprinosa. Vlada je najavila minimalne zarade od 1.000, 1.250 i 1.400 eura, u zavisnosti od nivoa kvalifikacije, kao dio šireg paketa ekonomskih mjera.

Logika je razumljiva, jer ako građanima ostane više novca, dio tog novca će potrošiti. Veća potrošnja donosi veći promet privredi, a veći promet može donijeti više PDV-a i akciza državi. Ako istovremeno porastu zaposlenost, formalizacija rada i ukupna ekonomska aktivnost, rastu i drugi budžetski prihodi.

Drugim riječima, država se odriče dijela prihoda na jednom mjestu očekujući da će ga, direktno ili indirektno, nadoknaditi na drugom. To je legitimna ekonomska politika, ali riječ koja je u toj računici najvažnija nije „prihod“. To je riječ „očekuje“.

Očekivanje nije garancija: Veća zarada ne mora u cjelini postati veća domaća potrošnja. Dio dodatnog novca građani mogu uštedjeti. Njime mogu vratiti kredit ili prethodne dugove. A dio potrošnje može završiti na uvoznoj robi, što ne proizvodi isti efekat na domaću ekonomiju kao potrošnja koja ostaje kod domaćih proizvođača i pružalaca usluga.

Ni kompanije neće reagovati jednako. Neke mogu relativno lako apsorbovati promjenu troškova rada. Druge imaju male marže i znatno manje prostora. Njihov odgovor može biti rast cijena, odlaganje investicija, opreznije zapošljavanje ili kombinacija svega navedenog.

I privredni rast može biti viši ili niži od očekivanog. Turistička sezona može biti bolja ili lošija. Troškovi zaduživanja mogu se promijeniti. Spoljni šokovi, po definiciji, ne pitaju da li se uklapaju u naš budžetski plan. Ništa od toga ne znači da reforma mora propasti.

Znači samo da ekonomija rijetko pročita projekciju prije nego što odluči kako će se ponašati.

Šta ako dobijemo samo dio očekivanog efekta? Tu, po mom mišljenju, počinje mnogo zanimljivija rasprava od podjele na one koji vjeruju i one koji ne vjeruju u Euro model.

Ne treba nam apokaliptični scenario. Pretpostavimo samo da stvari krenu dobro, ali ne baš toliko dobro koliko smo planirali. Potrošnja poraste, ali manje od očekivanog. PDV donese dodatni prihod, ali nedovoljan da pokrije planiranu računicu. Zaposlenost raste, ali sporije. Jedna dobra turistička sezona izostane.

Šta tada? Upravo taj prostor između idealnog i apokaliptičnog scenarija zove se fiskalni rizik. A fiskalni rizik ima jednu nezgodnu osobinu, kada se materijalizuje, račun na kraju uvijek stigne nekome.

Ko plaća razliku? Država tada nema beskonačan broj mogućnosti. Može smanjiti rashode. Ali iza riječi „rashodi“ nalaze se vrlo konkretne stvari, kao što su kapitalne investicije, administracija, subvencije, socijalna davanja, javne usluge i mnoge druge obaveze.

Može pokušati da poveća prihode. Bolja naplata poreza i suzbijanje sive ekonomije svakako bi trebalo da budu prvi izbor. Moguće je proširiti poresku osnovicu, preispitivati poreska oslobođenja i druge poreske rashode. Ako ni to nije dovoljno, otvara se i mnogo manje popularno pitanje eventualnih budućih promjena poreskog opterećenja.

Država može da se zaduži. Dug je legitiman instrument javnih finansija. Može premostiti privremeni jaz i finansirati investicije od kojih će koristi imati i buduće generacije. Ali postoji važna razlika između privremenog nedostatka novca i trajnog nesklada prihoda i rashoda. Zaduživanje prvi problem može riješiti. Drugi samo odložiti.

Rizik nije samo državni: Postoji još jedna stvar koju često zaboravljamo kada velike ekonomske reforme posmatramo samo kroz državni budžet. Država ima svoju računicu. Ali imaju je i svi ostali. Poslodavac mora izračunati može li finansirati novu strukturu troškova rada. Opština mora znati sa koliko prihoda može računati. Penzijski sistem mora imati stabilne izvore finansiranja. Građanin na osnovu svoje zarade donosi odluke o potrošnji, kreditu i štednji.

Upravo su predstavnici dijela opština ovih dana zatražili svojevrsnu klauzulu kompenzatornih mjera – mehanizam kojim bi se nadoknadio eventualni značajniji pad njihovih prihoda usljed primjene Euro modela. To je dobar primjer zašto Plan B nije pitanje pesimizma, već upravljanja rizikom. Ako već unaprijed prepoznajemo mogućnost da jedan dio sistema može pretrpjeti prihodovni jaz, logično je postaviti isto pitanje i na nivou ukupnih javnih finansija,  koji je mehanizam korekcije ako se očekivani efekti reforme ne ostvare u punom obimu?

Zato se rizik ne mora zaustaviti tamo gdje ga prvi put vidimo. Može se prenijeti sa centralnog budžeta na lokalne budžete. Sa države na privredu. Sa tekuće potrošnje na kapitalne investicije. Sa današnjih poreskih obveznika na buduće.

Zbog toga pravo pitanje nije samo koliko Euro model košta. Pravo pitanje je gdje završava rizik ako računica odstupi od plana.

Zato bih voljela da vidim Plan B. Ne plan za katastrofu, niti dokaz da će reforma propasti, a svakako ne još jednu političku raspravu o tome ko je za, a ko protiv. Voljela bih da vidim ono što bi postojalo uz svaki ozbiljan poslovni plan: osnovni scenario i nekoliko odgovora na pitanje „šta ako?“

Šta radimo ako prihodi budu nešto niži od projektovanih? Koji rashodi imaju prioritet? Koliko prostora imamo za dodatno zaduživanje? Koje poreske rashode možemo preispitati prije nego što razmišljamo o povećanju poreza? Kako štitimo kapitalni budžet? I u kojem trenutku znamo da je potrebno korigovati prvobitni plan?

To nije nepovjerenje u reformu. I banke rade stres testove, ne zato što očekuju da će svi njihovi klijenti sjutra prestati da vraćaju kredite. Kompanije drže rezervu likvidnosti ne zato što očekuju da će ostati bez prihoda. Rade to zato što znaju nešto veoma jednostavno,  budućnost se rijetko ponaša tačno onako kako piše u Excel tabeli.

I država bi trebalo da razmišlja na isti način. Zato Plan B nije priznanje da Plan A neće uspjeti.

Autorka: Mr Biljana Obradović, poreski ekspert sa višegodišnjim iskustvom u domaćoj i međunarodnoj poreskoj politici