Ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić objavio je autorski tekst pod nazivom „Kako je razmišljao đed po kom sam dobio ime“.

Njegov autorski tekst prenosimo u cjelosti: 

Evropa onomad (1971) – Evropa sad (2021)

Prije tačno 50 godina, na današnji dan – đed po kom sam dobio ime govorio je za “Pobjedu” kao direktor uspješnog kolektiva iz nerazvijene Crne Gore, a sa najvećim prosječnim primanjima za zaposlene u toj grani privrede u državi. Te 1971. godine, mjesečna zarada u zadruzi u Boljanićima kod Pljevalja bila je 170.000 starih dinara = 1.700 novih dinara, današnje vrijednosti od oko 652 eura.

Pokazao je da je drugačiji ekonomski model ne samo uspješniji, već i prirodniji našem narodu i državi.

Tragično je nastradao 1972. godine zbog svojih progresivnih ideja i djela koja su kvarila smisao postojanja tadašnje političke “elite” u Crnoj Gori, uprkos tome što je navodno bio podržavan na nivou federalne države. 

Zadruga u Boljanićima za godinu je imala promet u vrijednosti od 900.000.000 starih dinara = 9.000.000 novih dinara, što je oko 3.265.000 sadašnjih eura.

Težnja da ljude zadrže ovdje i da se stvore uslovi da svaki poljoprivredni proizvođač živi bolje od rada na svom posjedu, bio je trnovit proces, ali je očigledan napredak radovao svakog dobronamjernog čovjeka. 

Svevremene pouke primjenjive su i danas – uspjeh baziran na: 

• Fer kompenzaciji zaposlenih, najvišoj u državi, na način da su zaposleni bili motivisani da budu produktivni u radu, bili su plaćeni meritokratski – po učinku;

• Konstantnoj modernizaciji uprkos sporadičnom iracionalnom otporu (u našem vremenu digitalizacija,  primjera radi fiskalizacija i slične inicijative);

• Uključivanju i kooperaciji sa lokalnim stanovništvom, koje je učestvovalo svojim part-time radom,  ti kooperanti su mogli da zarade dzeparac oko 150 – 250 sadašnjih eura mjesečno za takav način povremenog rada;

• Vraćanju vrijednosti lokalnoj zajednici (izgradnja lokalnog dalekovoda za struju, vodovoda za ta naselja…) i inkluzija svih, motivisanje lokalnog stanovništva da daje sve od sebe i da osjeća napredak od svog rada, ostajući na svojoj rodnoj grudi;

• Reinvestiranju cijelog profita (80.000.000 starih dinara = 800.000 novih dinara, oko 300.000 sadašnjih eura) godišnje u nove “fondove” stoke, modernije opreme, itd. (u smislu našeg vremena – investicija u kapitalni a ne tekući, potrošački budzet);

• Otvorenosti prema svijetu – izvozili u Tunis, itd, tražeći tržišta i na manje očiglednim mjestima; 

Crna Gora, da bi bila vječna, mora biti izvrsna i mora naučiti da se mijenja. Ne može se čekati još 50 godina tapkanja u mjestu.

P. S. Đe ti stade, ja produžih. Da je vječna Crna Gora!