MATARUGE

    2 sedmice pre 4539 pregleda Izvor: montenegrina.net

Pljevaljske Mataruge su regija, ili bolje reći oveća površ, smještena s desne strane rijeke Ćehotine (gledano od njenog izvorišta, u pravcu Pljevalja). S juga su omeđene strmim i kamenitim ćehotinskim kanjonom, sa zapada kanjonom Dubočice, sa sjevera Ravnom gorom i Katuništem, sa istoka vijencima Kamene Gore. Smještene su s obje strane dobrog asfaltnog puta koji od Pljevalja vodi ka Slijepac Mostu (Bijelo Polje) i udaljene su od njih oko dvadesetak kilometara. U njihovom središtu su dva oveća polja: Mataruško i Ljutičko, koja su do skoro obrađivana. Iznad njih se uzdižu kraški brjegovi koji naglo prelaze u značajnija uzvišenja – Kartalovo brdo, Mataruške strane, Cvijetino, Brezansko i Janjuško brdo.

Mataruška i Ljutička kotlina su plodno obradivo zemljište ispod koga se nalaze znatna nalazišta uglja lignita, tako da postoji ekonomska opravdanost za njegovu eksploataciju. Inače, ne tako davno, bila su to žitna polja sa najedralim ječmom i domaćom crnom pšenicom, od koje se mijesio ukusni hljeb koji je othranio generacije i generacije Mataružana. Danas se, nažalost, razmišlja o otvaranju rudarskog kopa i eksploataciji uglja, što bi za Mataruge i Mataružane bilo pogubno. Mataružani bi prodali svoja plodna polja i odselili u gradove tražeći ’ljeba preko pogače. Umjesto divnog krajolika i cvjetnih polja i livada, usred Mataruškog polja zinula bi crna jama bezdanica. Mataruška regija obuhvata: Ljutiće, Mataruge, Obarde i Kozicu Zapadni dio Mataruga čini krševita roganička površ obrasla oniskim žbunjem lijeske, kleke i šipurka i vrlo je pogodan za ispašu stoke, naročito sitne. Manje obradive površine, njive i livade, dobijane su čišćenjem kamenja i krčenjem.

Dalje, prema sjevero-istoku, zatalasana roganička visoravan prelizi u Karin – polje koje se opružilo ispod Vukovog Brda što vijekovima stražari iznad njega. Karin polje (Donji i Gornji Karin) je plodno i davalo je na stotine tovara sijena, a pogodno je i za sjetvu žitarica, krompira, šargarepe i drugog povrća. Obarde su izdvojena reljefna cjelina na sjeveru Mataruga, odvojena od njih klancem Suve Dubočice, smještena podno Malinjaka, Vukovo Brdo Ravne gore, Katuništa i Milatovice. Za Dubočički klanac na jugozapadu su vezane Gajinama i Ravnim Ivovikom. Kuće su smještene po obodu plodnog Obarđanskog polja i podijeljene u nekoliko zaselaka. Njih okružuju sa sjevera i sjevero-istoka brojni planinski vijenci koji ih štite od udara snažnog sjevernog i istočnog vjetra. Pored toga što su pogodne za zemljoradnju, pogodne su i za stočarenje, pogotovu Zindove česte, Razdolje i obližnje Ranče polje.

Kozica se prostire istočno od centra Mataruga. Od njih je udaljena do sedam kilometara. Tipično je planinsko selo razbacanog tipa, sa brojnim zaselcima, okruženo brojnim planiskim vijencima i gustim šumama: Medanicama, s juga, Borjem i Omarom, sa zapada, Mekotama i Vrščićem, sa sjevera i Crnim vrhom i Previjom, sa istoka. Plodne livade i njive se kao blago zatalasane padine spuštaju put Kozičke i Raćevske rijeke koje se sastaju, a potom ulivaju u Ćehotinu, kod Krakalica. Izuzetno je bogata vodom i brojnim izvorima kojih ima u skoro svakom zaselku.

Ljutići su smješteni s lijeve i desne strane puta koji od centra Mataruga vodi ka Bijelom Polju. Prostiru se, prema jugoistoku i istoku, do Krakalica, Kozičke rijeke i Klađa, u pravcu juga do kanjona Ćehotine, a na sjever do Gačevića Breze. Čine ga zaselci: Ljutići, Kleke, Purića Dolina, Klađe, Ćirovići, Kavala i Dubrava.

Mataruge čine zaselci: Kartalov Vrh, Šarci, Gačevića Dolina, Ratkov Do, Kneževići, Roganice, Breza, Janjuški Potok i Vukovo Brdo.

Neki i Vrulju ubrajaju u mataruško selo, ali to nije tačno. Vrulja je sasvim odvojena i zasebna od Mataruga. Nadmorska visina Mataruga i mataruških sela se kreće od 1150, do 1250 m.

Mataruge su imale burnu i dinamičnu prošlost. Seobe i pomjeranja stanovništva, u stara vremena, bila su česta, a borbe za životni prostor svakodnevne. Lokalno stanovništvo su desetkovali međusobni sukobi, razne epedimije i glad. Zato su mataruška sela kroz svoju istoriju često ostajala napuštena i pusta. Ko je u dalekoj prošlosti gospodario Matarugama može samo da se nagađa. Arheloški lokalitet – pećinu na Trlici, već nekoliko godina vrlo intezivno istražuju domaći i strani arheolozi. Rezultati do kojih su istraživači došli su izuzetni. Riječ je o jednom od najstarijih nalazišta na Balkanu, koje datira unazad 1,8 miliona godina. Evo što o njemu kaže dr Vesna Dimitrijević, profesorica beogradskog Rudarsko-geološkog fakulteta: …To je fosilna pećina u kojoj su nataloženi sedimenti sa zubima i kostima kičmenjaka izumrlih predačkih vrsta današnjih životinja. Riječ je o predačkim vrstama slona, nosoroga, bizona, medvjeda, dviju vrsta konja, jelena, koze, kao i jedne predačke vrste džinovske ovce. U pećini su još pronađene predačke vrste hijene, vuka, nekih krupnih glodara kao što je bodljikavo prase, dabar i neke vrste sitnijih glodara…

Trlica, na kojoj je otkrivena pećina sa ostacima praistorijskih nemani, nije udaljena od Mataruga više od desetak kilometara. S obzirom da to rastojanje nije predstavljalo nikakav problem za ove nemani, sasvim je sigurno da su one u to vrijeme gospodarile i Matarugama i okolinom. Prema materijalnim tragovima i do sada istraženim nalazištima, čovjek je na prostoru Mataruga neprekidno prisutan još od ledenog doba. Arheološka nalazišta u kanjonu Ćehotine, nizvodno od Krakalica, na lokalitetu Gospića vrh, Medena i Mališina stijena, najstariji su tragovi prisustva čovjeka i kulturne istorije na pljevaljskom području. Na ovim lokalitetima pronađen je, u više slojeva, veliki broj kremenih oruđa i oružja, fragmenti keramike, kao i drugi brojni dokazi o životu ljudi (u kontinuitetu) na ovom području od 50 – 40 hiljada godina prije nove ere (akademik D. Srejović, Istorija Pljevalja, str.37.). I u bronzanom dobu, Mataruge su, prema materijalnim tragovima, bile gusto naseljene. O tome svjedoči jedna od najvećih poznatih nekropola tumula (tumulusa, gromila) u selu Ljutići, na lokalitetu Kavala. Na vrlo malom prostoru nalazi se oko stotinu tumulusa iz ranog bronzanog doba, prečnika od 5 do 25 metara. Broj tumula na ovom lokalitetu i lokalitetu Međe, kao i bližem i daljem susjedstvu, kreće se na stotine. Samo je nekoliko tumulusa arheološki ispitano, dok ostali i dalje skrivaju hiljadugodišnje tajne.

U Ljutićima, na lokalitetu Dubrava, konkretnije Molika, nalazi se nekropola stećaka od kojih su neki izuzetne izrade sa velikim brojem uklesanih motiva, karakterističnih za ovu vrstu nadgrobnih spomenika iz ranog srednjeg vijeka. Nažalost, sva ova nalazišta nijesu dovoljno istražena. Na prostoru Mataruga, tačnije na desnoj obali Kozičke rijeke, postoji stari srednjovjekovni grad Koznik,u narodu poznat kao Jerinin grad.

Ovaj se grad prvi put pominje u pisanim izvorima dubrovačke arhivske građe 1441.g.U istim izvorima, nešto kasnije, se pominje u vezi sa plaćanjem carinskih dažbina, a u povelji Fridriha Trećeg Hercegu Stefanu Vukčiću Kosači iz 1448. godine, Koznik se pominje kao utvrđeni grad (Castrum). Danas se, relativno dobro očuvani, ostaci grada uzdižu na visokoj litici sa skladno građenim kulama i zidinama koje su služile za zaštitu i odbranu obližnjeg rudnika gvožđa. Rudnik i grad su bili u usponu u vrijeme Nemanjića. Velika je šteta što grad nije istražen i zaštićen od daljeg propadanja.

Kad je grad Koznik sagrađen, kazuje legenda, prokleta Jerina je naredila da se otisnu skele, dok su četvorica glavnih neimara ostala bespomoćna nad ambisom. Nije željela da odaju tajne podignutog grada. Prema kazivanju koje i do danas traje, neimari su pokušali da se spasu tako što su napravili krila od dasaka. Jedan je pao u provaliju i nastradao. Drugi, zvani Orle, je uspio da poleti i da se spusti u blizini grada. To mjesto je prozvano Orlić. Treći, neki Ostoja, preletio je preko rijeke i to se mjesto po njemu prozvalo Osoje. Četvrti je dugo klepetao, klopotao krilima i spustio se na uzvišenje koje se i danas zove Klopet (V. Despotović, Naša Sela, Pljevlja 2003.g. str. 69). Koznik je, očigledno, bio granično utvrđenje kroz koje je vodio vrlo važan trgovački put od Dubrovnika ka Mileševi i Prijepolju. U dubrovačkim zapisima iz 1422. g. pominju su trgovci iz Koznika koji su raznim poslovima bili povezani s Dubrovnikom. Te godine, ostalo je zabilježeno, neki dubrovački trgovac Brajko Bogosalić podnio je tužbu protiv trojice dubrovačkih trgovaca i nekog Mikocija iz Koznika (Schosnich) da su mu napali i opljačkali sina Maroja u dućanu u Trgovištu. Takođe, zabilježeno je da je Radoje Grbačić iz Koznika (de Schoznich), 6. maja 1441.g.uzeo kredit od 50 perpera od Petra Pucića i da će kredit vratiti u roku od dva mjeseca. (dr Ruža Ćuk, Zavičajni muzej Pljevlja, Glasnik zavičajnog muzeja knj. 1. str. 65. g. 1999.). I selo Kozica se u to vrijeme pominje u dubrovačkim dokumentima. Stefan Radosalić, kozički vlah (Vlachus de Cosize), pominje se u Dubrovniku 22. jula 1415.g. u vezi sa ispašom neke stoke. I Boljat Bogosalić, vlah iz Kozice (Morlacus de Kosiza), boravio je u Dubrovniku 16.decembra 1442.g. u vezi sa prodajom stoke. Stanovnici ondašnje Kozice su, očigledno, imali vrlo razvijene trgovačke poslove s Dubrovčanima. To potvrđuje još jedan pisani dokumenat. Podkozičanin, neki Radoje Pribićević (Spodcosize de Prepogle), ostao je dužan Radiču Grubačeviću, poznatom dubrovačkom trgovcu i suknaru, 35 dukata. Očigledno da je Kozica imala i podgrađe, kako zaključuje dr Ruža Ćuk, jer na to upućuju nazivi Sotto Cosiza i Spodcosize. Prema mišljenju arheologa, Jerinin grad je, iz nekih razloga ostao nezavršen. Najvjerovatnije je da su njegovu dalju gradnju omela turska nadiranja na Balkan. Očigledno da je ostao i nedovoljno istražen i zaštićen. Ponajviše podataka o njemu dao je M. Savić iz Beograda, koji ga je sa svojom ekipom istraživao pedesetih godina kada se pokušavalo sa ponovnim otvaranjem rudnika gvožđa u njegovom susjedstvu.

Medaljon Sv. Dimitrija, s natpisom na srpskom jeziku, odliven od željezne šljake kozičkog rudnika gvožđa, potiče iz 13 vijeka. Nadgrobne ploče i spomenik potiču iz groblja koje se nalazi pored Jerininog grada. Spomenik pripada nekom bogobojaznom Veselinu, rabu božijem koji se prestavio 1748.g. No, istorija Mataruga i njihove okoline nije počela doseljavanjem Slovena, odnosno Srba. Prije slovenskog, odnosno srpskog prodora, ove prostore naseljavali su stari narodi – Kelti, Iliri, Grci, a potom Rimljani. I danas se u Matarugama povlači legenda – kako su Grci poslije sedam uzastopnih gladnih i snježnih godina, o Đurđevudne, kad su trebali da oru i siju njive, pozabadali rala u površicu (skorio snijeg) i otprtljali da traže pitomiju i župniju zemlju. Doprilike da su je i našli, jer se više u Mataruge nijesu povraćali. Iza njih je ostala legenda da se među Mataružanima, kao i u cijeloj staroj Hercegovini, prenosi s koljena na koljeno do današnjih dana. Ostala su i brojna groblja, bunarovi, kule i kuline, koje mataruški narod i danas naziva grčkim.

Sami toponim Mataruge veže se za predslovenski stari narod – starince, koji su se nazivali Mataruge i kojih je, kako je ostalo zapisano u dubrovačkim arhivima, bilo ko na gori lista. Nema sumnje da su oni živjeli na prostoru današnjih Mataruga. Nagađa se da su keltskog ili ilirskog porijekla, mada ih neki miješaju s Kričima, odnosno Kriče smatraju užom grupom Mataruga. Po nadiranju Slovena na ove prostore u 5. vijeku za stari narod Mataruge nastupili su teški dani. Sloveni, brojniji i znatno nadmoćniji, odmah su se sukobili s njima, prosto ih satirući. Završni boj, prema Andriji Luburiću, odigrao se neđe na prostoru Pive, u kojem su Mataruge potučene do nogu, a njihov kralj Sumor obezglavljen. Sloveni, odnosno Sorabi, prema predanju, Mataružane zatečene na ovom prostoru prozvali su Kričima jer su kričali kad su govorili. Kriči su, kao dio starog mataruškog naroda, bili stanovnici ovih prostora što potvrđuje i toponim Kričak koji obuhvata jedan vrlo širok prostor u Potarju. Čak su i Turci, kad su osvojili ove prostore, jednu svoju administrativnu jedinicu – nahiju, nazvali Krička, o čemu postoje pisani dokumenti.

Inače, stare Kriče, odnosno Mataruge, opisuju kao sasvim drugačiji narod koji je i po krvi i po obliku bio osobit. Bili su niskog rasta, zdepasti, kruti, crnpurasti, a zelenih očiju, krupne glave, kratkog vrata, isturenih jagodičnih kostiju i debelih usana. Vele da ih je po spoljašnosti mogao svak poznati da nijesu od našeg naroda. Postoje razne teorije o porijeklu Mataruga, kao i njihovom nazivu. Zna se da je u pitanju stari narod koji je živio na ovim prostorima prije doseljavanja Slovena. Ima mišljenja da su oni Arbanasi koji potiču od, u ono vrijeme i kasnije, poznate porodice Matarango, od čega je i izvedeno ime cijelom mataruškom narodu. Drugi misle da se ta arbanaška porodica upravo prozvala tako pošto vodi porijeklo od Mataruga.

No, najčešće se vezuju, vjerovatno, kroz legende koje se povlače i do današnjih dana, za Kelte. Ima mišljenja da im je ime izvedeno od kratkog keltskog koplja matare, kojim su bili naoružani. Navodno su Mataruge, po dolasku Rimljana na ove prostore, stupale u njihovu službu i obezbjeđivale rimske puteve i postaje, koristeći pri tome kratko keltsko koplje kojim su se vješto služile. Naime, mnogobrojni su toponimi koji još od poluostrva Pelješac, pa dalje kroz Bosnu, Banjane, Sinjajevinu, pljevaljske i prijepoljske Mataruge i Matarušku Banju kod Kraljeva, slijede ovaj putni pravac i navode na zaključak o prisustvu i boravku starinaca, pod nazivom Mataruge, na ovim prostorima. U stvari, ti toponimi prate određene putne pravce koji idu od Jadranskog mora ka unutrašnjosti.

No, bilo kako bilo, Mataruge su preživjele rimsku upravu i dočekale najezdu Slovena, odnosno Srba, na ove prostore u 5. i 6. vijeku. Andrija Luburić za njih kaže: …Kričima se naziva onaj dio Mataruga, koji se poslije prvog srpskog nadiranja u Donju Hercegovinu i pogibije mataruškog kralja Sumora povukao u krajeve oko Tare (Drobnjaci-pleme u Hercegovini, Beograd 1930, str. 17,18, i 19). Dalje, Luburić navodi da su romanizovani Iliri i Kelti prije doseljavanja Srba u ove krajeve, oko 600 – te godine, imali svoju državu – Mataruge, a da joj je sjedište bilo u varoši koja se danas naziva Pljevlja. Krička država je obuhvatala predjele današnjeg Sandžaka i velike površine s lijeve strane Tare. Prema Luburiću, na toj strani Tare, od Sutjeske i Foče do Kolašina, živjelo je pleme Kriči. Kriči su, prema Luburiću, dio naroda Mataruga. Oni su živjeli na prostoru Pive, Durmitora, Jezera, Sinjajevine, Šipova.

Drobnjaci su se sukobili s njima na Ivici, potukavši ih do nogu. U tom sukobu poginuo je i vojvoda Kričković. Jedna zabilježena legenda kazuje da su Drobnjaci na vjeru prosuli drob kričkom vojvodi Kaloki. Kasnije su Kriči izumrli. No, teško je povjerovati, i pored progona i tamanjenja od strane nemilosrdnih Slovena, da su ovi starinci netragom nestali, kako stoji u dubrovačkim zapisima. Prije će biti da su se oni koji su pretekli i preživjeli polako stapali i miješali s ostalijem starincima, pa i sa Slovenima, odnosno Srbima. Isto je tako teško zamisliti da je kakvom plećatom, bradatom i naočitom Slovenu široka slovenska duša mogla dopustiti da potegne mač na kakvu mladu i garavu Mataružanku u namjeri da je probode. Prije će biti da je zgrabio i uvukao pod čador, bacivši je na međeđe ili vučje kože koje su mu bile pri ruci. A može biti da se sve to moglo dogoditi i na nekoj travnatoj ledini, pod budnim okom izdajničke mjesečine. A u ljubavi i strasti i najjača neprijateljstva znaju da nestanu i sagore i u rumenu se zoru pretope. Moglo bi biti da je i tim surovim ratnicima tvrdo ratničko srce zaigralo pred očaravajućom mataruškom ljepotom. A ljubav je, biće, i tada bila jača i moćnija od mržnje. Taj proces, koji je sasvim logičan, današnje učene i mudre glave nazivaju asimilacijom, odnosno slovenizacijom ondašnjih starinaca.

Da su Mataružani preživjeli slovensku najezdu potvrđuju i dubrovački zapisi. Još na početku 14. vijeka u dubrovačkim zapisima pominju se mataruški katuni – de catuno Mataruge i njihovi rodonačelnici Junak i Vladoje Matarug, koje je dubrovački sud obavezao da namire neku štetu koju su njihovi katunari počinili Dubrovčanima. A iz 1368. g. postoji zapis da su se dubrovački trgovci pogodili s Gojšom i Bogavčetom Matarugom da im iz Dubrovnika do Prijepolja, kao ponosnici, prenose so: … I Gojša Mataruga bijaše prenio 21 salmu soli, a Bogavče 32. Naravno, ovo ide u prilog teoriji o stapanju i miješanju starinaca i novodoseljenih. Zato se i danas može desiti da u liku i pojavi nekog ovovremenog Mataružanina prepoznate nekog starinca, ondašnjeg Mataružanina ili Kriča, po onom već poznatom opisu.

Doduše, posmatranje, upoređivanje i donošenje zaključaka na osnovu toga jeste dio naučne metode istraživanja, ali je nedovoljan da bi bio čvrst dokaz o iznijetom. Tačno je i da su neki današnji Mataružani skloni kričanju, naročito kad se do’vate politike, pa bi i to moglo ići u prilog iznijetoj tvrdnji o miješanju naroda. No, šalu na stranu, burna vremena i događaji kakvi su bili za toga vakta, očigledno su miješali stanovnike ovih prostora i zaplitali njihove sudbine u nerazmrsivi balkanski čvor s mnogo nepoznanica koje i danas zbunjuju ne samo obične, već i umne i učene glave.

U srednjem vijeku, Sloveni, odnosno Srbi, su se na prostoru današnjih Mataruga osjećali kao svoji na svome. Suvereno su gospodarili ovim krajevima, organizovani u svoje plemenske saveze, a ovi u srpske despotovine. Inače, Sloveni su se, đe su god došli, osjećali vrlo komotno i kao svoji na svome. O ovome vrlo slikovito piše, još u 6. vijeku, Jofan iz Efesa, koji je njihovu najezdu na Balkansko poluostrvo očigledno teško doživio: … Prokleti narod Slovena opustošio je svu zemlju do blizine Carigrada, prošao je čitavu Jeladu, tesalske i tračke provincije i opustošio ih i da su onda slobodno stanovali četiri godine kao u svojoj slobodnoj zemlji, stanuju, sjede i počivaju u rimskim provincijama, bez brige i straha, pljačkajući i ubijajući i paleći i oni su se obogatili imaju zlata i srebra, ergele konja i silno oružje, a naučili su se ratovati kao i Rimljani…

No, u Matarugama se Sloveni odaju zemljoradnji i stočarstvu, svom glavnom zanimanju kojim su se bavili i u staroj postojbini. Njihovi ambari, prema kazivanjima onovremenika koja su ostala zapisana (Strategikon), bili su puni i nabrekli od žita i prosa. Vješto su uzgajali sve vrste žitarica: ovas, ječam, raž. I vješto radili sve poslove oko njih. Mnogi susjedni narodi su preuzeli njihove riječi vezane za poljoprivredu: guvno, ralo, plug, vlat, klas, zrno, orati, kositi. Čak i danas, Albanci nemaju svoj izraz za kositi, već za ovaj pojam upotrebljavaju slovenski izraz – me kosit. Sloveni su voljeli i stočarstvo i uzgajali su: goveda, bikove i bivolice, ovce, koze, svinje. Naročito su voljeli i imali kao vjetar brze konje koji su ih i donijeli onako silovito na ove prostore. Njihova hrana je očigledno bila raznovrsna. Koristili su i razno povrće u svojoj ishrani: repu, sočivo, leću, grah, bob, luk. Takođe, i so. Hljeb su pekli, a brašno mljeli ručnim žvrnjevima. Poznavali su i voće: divlju jabuku, krušku, višnju, orah, lješnik i drugo. Bili su izvanredni ribari i u ribolovu su vješto koristili mrežu.

Takođe su bili vrlo vješti pčelari i vješto su spravljali svoje omiljeno piće – medovinu, i do danas cijenjenu. U Mataruškom i Ljutičkom polju mogli su, sasvim je sigurno, uzgajati pomenute žitarice, naročito ovas, ječam i raž, a da li i vinovu lozu – pitanje je!? Kasnije je, u doba Nemanjića, vinova loza uzgajana u pitomijem lukama oko Kozičke rijeke i manastira u Orliću. Ostalo je kazivanje o manastirskim vinogradima u podgrađu Koznika.

Kanjon rijeke Ćehotine je čovjeku još u praistoriji pružao uslove za život i opstanak, kao i brojnim starim narodima, o čemu svjedoče i brojni tragovi, pa zašto ne bi i novodoseljenim Slovenima, odnosno Srbima. Zasigurno je da im je Ćehotina, s pritokama – Kozičkom i Raćevskom rijekom, pružala izvanredne mogućnosti za ribolov i sakupljanje rakova i drugih ljuskara, a okolne šume, naročito Medanice, za lov raznovrsne divljači. Kako su izgledali Mataruško i Ljutičko polje u to vrijeme, teško je dokučiti. Vjerovatno su bila obrasla gustijem šumama punim zvjerinja. U Ljutičkom polju, je ne tako davno, pronađen i iskopan nesatruo ogromni lučevi panj, što bi moglo ukazivati da je tu nekad postojala ogromna borova šuma. A da bi narastao jedan takav borovi kolos potrebno je i trista godina. Za pretpostaviti je da su i Karin polje i obarđanska površ bili takođe jako pošumljeni, te da se do njiva i livada moglo doći samo krčenjem i paljevinom.

Kozica je, inače, i danas zaogrnuta šumovitom kabanicom guste crnoborične šume sa svake strane, osim golog rbata Kozičkog brda. I danas su planine u njenom susjedstvu – Crni vrh i Medanice, obrasle u guste šume smrče, bora, jele i bukve i pune su divljači. Ovaj prostor je u staro vrijeme bio gusto naseljen i pulsirao je snažnim životnim bilom vazda nemirnih i brojnih Slovena, odnosno Srba, koji su ga silom zaposjeli. Kroz Mataruge i mataruška sela prolazilo je nekoliko važnih puteva bez kojih se onovremeni privredni život nije mogao zamisliti. Transport roba, trgovina, kretanje oružnika, povezivanje i međusobna komunikacija naseobina bez ovih puteva bili bi nemogući. Još su Rimljani bili izgradili čitavu mrežu puteva kroz Mataruge. O ovome svjedoče i miljokazi pronađeni u Otilovićima.

U Otilovičkom polju je, prije nekoliko godina, sasvim neočekivano, otkrivena i jedna njihova naseobina za koju se do tada nije znalo. Pouzdano je utvrđeno da je trasa jednog takvog rimskog puta vodila od Municipijuma S. u Kominima do Koznika, a odatle do Kolovrata u Prijepolju. Taj je put korišćen kao zimska ruta zbog nemogućnosti obavljanja saobraćaja preko Ranča i Jabuke. Vjeruje se da je rimski put bio širok 3,6 m i popločan kaldrmom, sa kolotragom na pojedinim mjestima. Put je dat i u popisu puteva na Pojtingerovoj tabli (Srejović-Knežević 1976). Važan putni pravac koji je povezivao more sa kontinentom, išao je preko Nikšića i Jezerske visoravni, zatim preko Pljevalja u pravcu Mileševa – La via de le planine inverso Anagosto. Dolinom, uz Ćehotinu, išao je put od Pljevalja, tadašnjeg Breznika, preko Otilovića, Mataruga u Ljubovuđku i Vranešku župu, pa dalje prema Brskovu i Kolašinu. Jedan njegov krak se u Otilovićima odvajao i, kroz Ivovik, išao Karinom ispod Vukovog Brda i izbijao u Kozicu. Tu se sastajao s onim što je išao preko Ljutića uz Kozičku rijeku. Ovaj glavni putni pravac od Otilovića, kroz Mataruge, presijecao je drugi važan putni pravac koji je dolazio preko Potpeća i Zemunca. On se račvao u Matarugama pa je jedan njegov krak išao prema Gačevića Brezi, koja je, u to vrijeme, bila važna stanica na karavanskom putu koji je vodio prema Mileševi i dalje. Drugi se uklapao u onaj put što je išao iz Pljevalja – pa dalje koritom Kozičke rijeke ka Orliću i Kozniku, odnosno manastiru Davidovici i Limu.

Pod Koznikom je bila i carina o čemu svjedoče i pisani tragovi. Mataruge su u tom vremenu bile čvorište važnih puteva. Na putnom pravcu Zemunac – Mataruge – Breza – Vukovo Brdo – Obarde – Prijepolje i danas postoji rijetko drvo u mataruškom kraju. Zove se ’molika. Ne zna se koliko je staro, ali prema kazivanjima najstarijih, više od trista godina. Jedna se ’molika nalazi u ljutičkom selu Dubrava, druga na Brezi, treća na Krstu kod Vukovog Brda, četvrta iznad Obardi. Sve su u istoj liniji, pored puta, pa postoji mogućnost da su u nekom vremenu služile putnicima kao određeni orijentiri. Inače, ovi su putevi bili vrlo nesigurni po putnike i robu.

Na putu koji je preko Pljevalja i Ranča (Hranča, kako ga naziva putopisac) vodio ka Limu i Mileševu, kako je ostalo zapisano, opljačkana su dvojica Dubrovčana, Vokosav Radosalić i Vokan Gojaković, one godine kad je umro vojvoda Sandalj, a to je poslije 15. marta 1435.g. Opljačkao ih je, kako stoji u zapisu, Radivoje Vokšić, od Drobnjaka. Na ovom putu (in loco vocato Cranze), za koji veže i jedan krak puta koji prolazi kroz Matruge, desilo se još nekoliko slučajeva razbojništva nad dubrovačkim trgovcima: nekim Smoljanovićima Drobnjaci su opljačkali stvari i robu i 195 dukata, srebrene posude, dva mača, luk i strijele, luksuznu krznom postavljenu i drugu odjeću, dva konja. Jedan je Dubrovčanin ranjen, zarobljen i vezan, a drugi je s dijelom srebra pobjegao. Kasnije je morao platiti otkup za onog zarobljenog (mr Gordana Tomović, Pljevlja i okolina na starim kartama, Glasnik Zavičajnog muzeja, Knjiga br. 2. Pljevlja 2001. g.).

Ovi zapisi pružaju određenu sliku o tom vremenu i životu u njemu i govore da nema velike razlike između ondašnjih i današnjih razbojnika i da s razbojnicima nije nikad bilo lako. Mataruško selo Breza, uznijeto i izdignuto iznad Ljutičkog i Mataruškog polja, pruža pogled na skoro cijelu matarušku regiju. Breza je, kako piše dr Ruža Ćuk (isto djelo), bila važna karavanska stanica koja se nalazila na putu Dubrovnik – Komaran – Prijepolje i pominje se u više ugovora između dubrovačkih trgovaca i vlaha ponosnika o prenosu robe u razdoblju od 1422. do 1437.g. Zahvaljujući svom položaju i strategijskom značaju, bila je poznata, pa se u odnosu na nju određuje položaj Komarana. Smještena je na uzvišenju sa dobrim vidikom. Sama priroda joj je obezbjeđivala dobru zaštitu, a biće da je imala i utvrđenje, jer se pominje i Podbreza (subbriexa). Očigledno se radilo o važnom graničnom mjestu između Srbije i Bosne. O najranijem boravku i životu Slovena, odnosno Srba na prostoru Mataruga, svjedoče brojni materijalni tragovi. Prije svega, srednjovijekovni grad Koznik, a onda brojne crkve koje su postojale u skoro svakom selu.

Nažalost, danas nijedna nije obnovljena ili podignuta na temeljima neke od njih. U Orliću, u neposrednoj blizini Koznika, i danas su vidni ostaci manastira oko kojeg su bile i brojne pomoćne zgrade.Vrijeme gradnje manastira nije pouzdano utvrđeno, ali se vezuje za 13. vijek, možda i ranije. Smatra se da je taj manastir stariji od manastira Trojice u Pljevljima. Očigledno da je manastir doživio procvat u vrijeme Pećke patrijaršije. Manastir je imao i veliko imanje sa brojnim vinogradima. Krajem 16. vijeka opljačkan je i do temelja porušen. Navodno ga je opljačkao Hasan-paša Predojević, odnijevši veliko manastirsko zlato zakopano u njegovim temeljima.

Iznad manastira se uzdižu strme litice sa brojnim okapinama i udubljenjima i nazivaju se Kaluđerske stijene, što ukazuje da su tu bili nastanjeni kaluđeri i da su se u njima nalazile isposnice. Od manastira Orlić vodila je pješačka staza, vidljiva i danas, ka Kozniku. Na njoj se nalazi izvor zvani Kamena česma. Jedna crkva je bila i na ovoj lokaciji, a druga je bila uz sami Koznik. Postoji kazivanje da je manastirsko zlato zakopano kod ove česme pronađeno od strane nekih mještana, a da su im ga oduzeli Austrijanci u vrijeme austrougarske okupacije poslije Prvog svjetskog rata. Nema sumnje da je manastir u Orliću više puta rušen, paljen i obnavljan i da su, dolaskom Turaka, za ondašnje slovensko stanovništvo nastupili teški dani. U Ljutićima je bilo nekoliko crkava iz ovog perioda koje su se nalazile najčešće uz groblja. I u Obardima se nalazila crkvica u groblju. Crkva u Dubočici je, prema legendi, prenijeta sa brda Okrum, a građena je, navodno, u doba Nemanjića.

Mataruge pod osmanlijskom vlašću Turska nadiranja na Balkan, zaustavila su uspon srpske države. Kosovski boj bio je odlučujući. Srpske zemlje su pokorene i osuđene na ropstvo duže od pet stotina godina. Da li su Mataružani učestvovali u Kosovskom boju 1389.g. teško je reći. O tome nema baš nikakvih opipljivih dokaza. Međutim, ostalo je i do današnjih dana kazivanje da su u Kosovskom boju učestvovali Otilovičani, susjedi mataruški. Tu legendu rado i sa ponosom prepričavaju mještani koji danas žive u Otilovićima. Otilovići su se prozvali po silnom knezu Otilu, kojeg je srpski car Lazar, kad ga je ugledao na Kosovu, blagosiljao, uzviknuvši: Silni junače, sve ti se otilo i kotilo! Knez Otilo je, kad je čuo za Lazarevu kletvu …ko ne došo u boj na Kosovo… okupio svoje oružnike, 80 njih, i toliko jalovih volova i 100 debelih jarčeva i zaputio se drumom kroz Mataruge k Rugovskoj klisuri. Ne zna se da li mu se i koji ondašnji Mataružanin prikjlučio. Otilo, domaćin čovjek i junak, nije želio da se pred carem Lazarem pojavi praznih ruku i padne na teret carevoj komori. Kad je to car vidio, silno se obradovao i blagosiljao ga. Malobrojna preživjela srpska vlastela se poslije izgubljenog Kosovskog boja razbježala, umičući ispod ljutog azijatskog jatagana. Nagrnula je put crnogorskih i hercegovačkih brda, kako bi izbjegla robovanje. Ili, kako umni i nedostižni Njegoš veli: …Što uteče ispred sablje turske/ Što se ne šće u lance vezati/ To se zbježa u ove planine/ da ginemo i krv prolivamo/ da junački amanet čuvamo/ divno ime i svetu slobodu…

Da li su srpski velmoži tada doprli i do Mataruga, može samo da se nagađa. I do danas se prenosi predanje o Relji Krilatici i njegovom kamenu sa kojeg je uzjahivao konja u kozičkom selu Raćevu, od kojeg, navodno, neka mataruška pa i pljevaljska bratstva vode porijeklo. O Despotovićima postoji kazivanje da su visokoga vlastelinskog roda, a na to ukazuje i njihovo prezime. Za jednim mataruškim bratstvom se povlači i zabilježeno predanje da vuče porijeklo od silnog Miloša Obilića. No, sve je to samo u domenu usmenog predanja, dosta nejasno i maglovito, bez konkretnih dokaza. Bilo kako bilo, seobe su bile i ostale sudbina naroda sa balkanskog prostora. Narode sa ovih prostora vremena su miješala i zaplitala mimo njihove volje i moći da na to utiču. Moć je i tada, kao uostalom i danas, bila u rukama velikih, a na Balkanu je bilo suđeno samo malima da žive i biju svoju bitku za opstankom.

Kad su Turci konačno banuli na prostor Pljevalja i današnjih Mataruga i organizovali svoju vlast, zatekli su u Matarugama, prema popisu koji je izvršen 1475 – 77. godine, 97 domova oženjenih i 10 domova neoženjenih domaćina. Naime, nahija Mataruge se sastojala iz tri džemata: džemat izvjesnog Dobraja, sina Bukare, sa 47 domova, džemat Iljaša, sina Bratoja, sa 20 domova, i džemat Dragića, sina Branislava, sa 30 domova (Milić. S. Petrović, Pljevaljski kraj prema poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina iz 1475-77. god. Breznički zapisi broj 6. iz 1991.g. strana 16.). Iz turskih deftera se dā zaključiti da tadašnji stanovnici Mataruga nijesu bili čvrsto vezani za jedno mjesto – selo, već su se kao stočari – Vlasi premještali i selili s mjesta na mjesto, tražeći pogodnije uslove za ispašu i život, zavisno od godišnjeg doba. Tako se vidi da su zimovali u nižim i župnijim mjestima Brezina, što bi moglo odgovarati današnjoj Brezi, Ljutić, sasvim izvjestno da se radi o Ljutičkom polju, Skokuće, župno selo iznad Prijepolja, Luka, nepoznato, a ljetovali u mjestima Oparte, očigledno današnje Obarde, Poljet, Poljice kod Obardi i Relji, današnji Reljići.

Po imenima koja se u popisu pominju, može se naslutiti da se ne radi o čisto slovenskom stanovništu već o mješavini sa starincima koji su se postepeno utapali u veću i dominantniju slovensku skupinu. Popis je vršen, očigledno, u namjeri da se utvrde precizne obaveze koje su ovi dužni da daju turskim vlastima, odnosno feudalnoj carskoj kasi. Porez je bio utvrđen za svaki dom. U defterima se popisani nazivaju nevjernicima. Među popisanim ima i muslimana (ne i u Matarugama), kojima se, kao očevo, navodi srpsko ime, što govori da su bili prvo koljeno koje je primilo islam.

Život Mataružana pod Turcima bio je krajnje težak. Turci su po dolasku u ove krajeve opljačkali i porušili sve srpske crkve. Tako je stradao i manastir u Orliću koji je više puta obnavljan, kao i sve crkve u ostalim mataruškim selima. Manastirska imanja u Kozici i Orliću prigrabili su turski velmoži i oni koji su primili islam. Kozica je bila u posjedu Selmanovića. Najstarije muslimansko bratstvo bili su Džijići. Oni su zaposjeli manastirsko imanje pored rijeke. Umirali su mladi i uvijek su ostajali samo na jednoj kući. Narod je ovo smatrao prokletstvom. Zbog držanja crkvenog i svega što im se dešavalo, Džijići su o crkvenim praznicima bili značajni darodavci crkve u Dubočici (med, vosak, novac). O ovome dosta detaljno piše Mileta Vojinović u knjizi Pljevaljski kraj – prošlost i poreklo stanovništva, Pljevlja, 1993.g.

Iz tog ranog perioda turskog vladanja na prostoru Mataruga nema detaljnjih zapisa, niti drugih materijalnih tragova iz kojih bi se stekla jasnija i oštrija predstava o društvenim prilikama toga vremena. Ali već neđe oko 1690. g. daju se naslutiti velika razaranja, stradanja i migracije stanovništva. Naime, veoma teške posljedice po srpske narode pod Turcima imali su ratovi koje su Turci vodili sa Austrijancima 1690. i kasnije 1737-1739.g. Nema sumnje da je i mataruški narod i te kako osjetio posljedice svih ovih dešavanja u turskoj carevini. Ta dešavanja nije preživjela ni jedna crkva u mataruškom kraju. Teško da se i stanovništvo iz tog vremena zadržalo na prostorima Mataruga. Može biti po koja porodica, a ostalo je podijelilo sudbinu ostalog srpskog življa sa širih prostora i potražilo spas u bježanijama i seobama. Među rijetkim preživjelim Srbima iz tog perioda koji su se, može biti održali i do danas, potomci su nekog Velička Vukašinovića, čiji su nadgrobni spomenik, kamenu ploču, pronašli beogradski arheolozi 1950.g. u groblju kod Koznika.

Na tom mjestu se nalaze dva groblja, jedno, koje se naziva grčko, u kojem je nađen spomenik narečenog Velička, i, drugo, u kojem se i danas sahranjuju mještani, među kojima i Vukašinovići. Procijenjeno je da je nadgrobni kamen u kojem je uklesano ime Velička Vukašinovića star oko 1000 g. Otuda se smatra da su današnji Vukašinovići najstarije bratstvo u Matarugama (M.Vojinović, već pomenuto djelo). Inače, ostalo je zapamćeno u svakom mataruškom bratstvu, što se prenosilo s koljena na koljeno, da su Mataruge i mataruška sela bili napušteni i zapušćeli kad su njihovi preci doselili i da nijesu u njima zatekli nikoga od starosjedilaca, niti srpskog niti kakvog drugog porijekla. Zatekli su njihove urušene i opušćele zgrade, pa se čak i šira mjesta đe su bile, još i danas zovu kućišta, kućetine. Skoro da nema mataruškog sela koje nema svoju kućetinu, kućišta i sl. kao širi pojam za prostor na kojem su nekad bile zgrade iz tog perioda. Zatekli su i brojna groblja, bunare i razne podzide, koje su oni nastavili da koriste, ali su ih sve izreda vezivali za stare narode, prije svega Grke, nazivajući grčkim sve što je starije od njihovog dolaska na ove prostore, neđe oko 1700. g.

Samo na Vukovom Brdu postoje dva lokaliteta, na dva kraja sela, koja se zovu Kućetina i Kućišta. Tragovi i sada vidni na tim lokalitetima ukazuju da je tu nekad bila naseobina sa više zgrada. U njihovoj blizini se nalaze i bunari, za koje se priča da su grčki. I u drugim mataruškim selima tačno se zna đe su nekad bile kuće starinaca.

Na osnovu svega što se dešavalo na prostoru današnjih Mataruga, moglo bi se zaključiti da među današnjim Mataružanima nema starinaca, ni tuđe ni slovenske krvi, koji su se u kontinuitetu održali do današnjeg dana, nako Vukašinovića, a i to može biti samo pretpostavka. Sva mataruška bratstva su novodoseljana iz Hercegovine i stare Crne Gore nakon velikih seoba koje su se dešavale od 1600. do 1720.g. pa i kasnije. Seobe su bile uslovljene političkim, ekonomskim i životnim prilikama, odnosno, neprilikama. Narod je iz tih neprilika, bilo da se radilo o sukobima, nemirima i ratovima, gladi i raznim bolestima, tražio izlaz u seobama, koje su se nerijetko pretvarale u bježaniju i spašavanje glava. Često puta se bježalo i od krvi. To je znao biti razlog da se promijeni slava ili čak i prezime. Otuda su pomjeranja i miješanja stanovnika balkanskih prostora u prošlosti bila česta pa i dramatična. Cijeli su krajevi poslije njih znali ostati prazni i pusti. Sasvim je izvjesno da su i turske vlasti podsticale doseljavanja u napuštene krajeve kako bi imao ko obrađivati zemlju, gajiti stoku i plaćati poreze.

Po turskom popisu iz 1851.g. Mataruge su imale 60 domova sa 405 duša (pravoslavnih). Po tom popisu u Matarugama nije bilo muslimana (dr Slavenko Terzić, Pljevlja na putu u novo doba 1804 -1913, Istorija Pljevalja, 2009.g, str. 195.).

Mataruška bratstva Današnja mataruška bratstva koja žive u Ljutićima (ljutička) su: Cakovići, Cvijovići, Čamdžići, Ćirovići, Kartali, Devedžići, Filipovići, Gačevići, Jankovići, Obrenići, Purići, Sokići. Cakovići su iz Gvozda kod Nikšića. Prvo su doselili u Krnjaču, a potom prije 200.g. u Klađe u Ljutićima.

Cvijovići su doselili iz Lijeske. Čamdžići su, porijeklom iz okoline Kolašina, prvo doselili u Crljenice, a iz njih u Korijen, potom u Ljutiće.

Ćirovići su porijeklom iz Morače. Prvo su doselili u Vaškovo, a potom u Krupice, Bratosavinu, a poslije nekog vremena u Ljutiće, uz dozvolu Selmanovića.

Kartali, navodno, vode porijeklo od starosjedelaca Bijelića, a ime su promijenili početkom 19. vijeka.

Devedžići se poslije Vukašinovića smatraju najstarijim bratstvom u Matarugama. Prema predanju, naseljeni su još u 16. vijeku iz Rijeke Crnojevića. Preci su im služili kod silnog Selman-paše, čiji su se potomci prozvali Selmanovići, a dvor im je bio u Matarugama, u mjestu Odaje. Brinuli su, pored ostalog, i o pašinim kamilama – devama, pa su tako i dobili novo prezime. Ima mišljenja da oni mogu poticati i od Gospića koji su tada živjeli u Matarugama. Paša Selman je Stevan Tomašević, srpski vlastelin iz okoline Mileševa, koji se istakao junaštvom i vještinom u turskoj vojsci u bici na Mohaču 1520.g. Poslije bitke, Turci mu ponude prelazak u islam i zvanje paše. Inače, to je jedina turska porodica koja je bila nastanjena u Matarugama. No, ni paša se nije, iz ko zna kojih razloga, mnogo zadržao u njima, kako je zapisao Joko Knežević (Joko Knežević, Iz daleke prošlosti pljevaljskog kraja, izdanje 1979.g.).

Filipovići su dalekim porijeklom iz Zagarača,odakle su doselili u Kolašinska Polja, a odatle u Prošćenje i na kraju u Ljutiće.

Gačevići su doselili iz Gacka. Najprije na Gačevića Brezu, a odatle u Gačevića Dolinu i Gačevića Dubravu. Nešto kasnije i u Kozicu.

Jankovići su doseljenici iz Ravne Rijeke u 19. vijeku, u koju su se doseli iz Jankovića kod Cetinja.

Obrenići vode porijeklo od Bijelića, koji su doselili iz Hercegovine. Po pretku Obrenu su se prozvali Obrenićima.

Purići su starinom iz Hercegovine. Navodno je jedan brat otišao u Dubrovnik đe je prešao u katoličku vjeru. Drugi je primio islam, a treći je doselio u Moraču.

Iz Morače su doselili u Mataruge. Popovi Purići su skoro trista godina držali manastir Dubočicu. Pop Vasilije Purić je neđe oko 1780.g. ubio Turčina napasnika i pobjegao u neko mjesto kod Nove Varoši i od njega je nastalo jako bratstvo.

Sokići su porijeklom od Robovića koji su u Ljutiće doselili oko 1740.g. Ima mišljenja da su oni Jankovići, ali su se iz nekih razloga prozvali Sokići (Tanasije Pejatović).

U Matarugama, odnosno Ljutićima, oko 1765. g. živjeli su i Gospići i Bijelići, kojih danas nema među mataruškim bratstvima. Gospići se smatraju starosjediocima Mataruga. Navodno su u Matarugama bili u vrijeme Kosovskog boja. Jedan dio se povukao ispred turske najezde i stigao čak do Like, đe su se naselili i po njima se prozvalo mjesto Gospić. Ono i danas postoji pod tim imenom. Drugi su, oko 1790. pobjegli od turskog zuluma u Pljevlja i Hoćevinu.

Bijelića, koji su takođe u to vrijeme živjeli u Matarugama, danas nema među mataruškim bratstvima. Od njih su, navodno, Kartali, Obrenići i Šarci.

U Matarugama, odnosno Ljutićima, nekada su živjeli Kotlaje i Krkavci, koji su odselili u Zvjezd, odnosno Podkovač.

Ostala mataruška bratstva žive u mataruškim selima Kartalov Vrh, Šarci, Crni Vrh, Kneževići, Ratkov Do, Roganice, Vujkovići, Gačevića Breza, Janjuški Potok,Vukovo Brdo, Obarde i Kozica. To su: Andrići, Bajčetići, Ćurčići, Kartali, Komarice, Koćali, Kneževići, Lilići, Šarci, Šljukići, Vujkovići, pa Bezarevići, Janjuševići i Kokovići na Vukovom Brdu, Despotovići, Popadići, Purići, Spajići, Zindovići u Obardima, Bujišići, Gajevići, Gačevići, Joksimovići, Kartali, Kovačevići, Koćali, Pejovići, Popadići, Purići, Tomaševići i Vukašinovići u Kozici.

Andrići su doselili ispod Durmitora.

Bajčetići su novodoseljeni u Mataruge iz Kakmuža.

Ćurčići su u Mataruge doselili oko 1830.g. iz Bitina, na Kosanici.

Kneževići su porijeklom od Starčevića i u Mataruge su se doselili oko 1700.g. Kartalov vrh Komarice su staro srpsko bratstvo u Matarugama u koje su se doselili iz Komarnice, u Drobnjaku.

Koćali su porijeklom iz Tušinje, od Milanovića, odakle su doselili prvo u Kosanicu, potom u Maoče i na kraju, oko 1820.g. u Mataruge.

Lilići su novodoseljenici iz okoline Bijelog Polja.

Šarci su takođe porijeklom od Bijelića i smatraju se starosjediocima u Matarugama.

Šljukići su starosjedioci u Matarugama. Jedan Šljukić se doselio iz Riđana, kod Nikšića, u Meljak, pod Ljubišnjom. Kad je banuo iz Meljaka u Mataruge, nešto poslije 1800. g. našao je nekoliko kuća Šljukića starosjedilaca.

Vujkovići su starosjedioci u Matarugama. Prvo su bili naseljeni u Oku, kod Breze, a potom, poslije nekog stradanja, preselili su se u zaselak Vujkoviće, na obodu Mataruškog polja.

Bezarevići su porijeklom sa Skokuća kod Prijepolja. Janjuševići su iz Ozrinića kod Nikšića doselili na Vukovo Brdo oko 1720.g. a odatle su jedni otišli u Babine. Odvojili su se kao ogranak od Koprivica.

Kokovići su, porijeklom s Kosova, došli prije 350 g. u Vraneš, a odatle na Vukovo Brdo. Prema drugoj verziji oni su starosjedioci i u srodstvu su s Tabašima i Kljajevićima na osnovu porijekla.

Obarđanska bratstva Despotovići su porijeklom sa Kosova, od stare srpske vlastele. Najprije su doselili u Bistricu kod Prijepolja, a odatle u Vrbovo, potom u Obarde. Oni se, po drugoj verziji, dovode u vezu sa Brašnjovićima i Ljubojevićima.

Popadići su porijeklom Kosorići iz Drobnjaka, a u Obarde su se doselili oko 1750. g. iz Babina. Postoji kazivanje da su potomci Relje Krilatice.

Purići su novodoseljenici iz Ljutića, odnosno Mataruga (početak 20 v.).

Spajići su novodoseljenici iz Babina.

Zindovići su iz Kolašinaskih Polja došli u Česte kod Obardi, oko 1770.g. Kozička bratstva Bujišići su doseljenici iz Vrulje. Obarde (G. Despotović) Gajevići su iz Vraneša prvo doselili u Vrulju, Medanice, a potom u Kozicu, odnosno Vranjaču i Parež.

Gačevići su doselili u Kozicu iz Mataruga, odnosno Gačevića Breze.

Joksimovići su novodoseljenici iz Selca.

Kartali su novodoseljenici iz Mataruga – Kartalov Vrh.

Kovačevići su od Durmitora. Iz durmitorskog Javorja su doselili u Maoče, potom u Vrulju i, najzad, u Kozicu.

Koćali su se u Kozicu doselili iz Vrulje i Mataruga.

Pejovići potiču od Punoševića iz Morače. Doselili su se u Vaškovo, a potom oko 1720. u Krupice. Od istog pretka su Pejovići, Golubovići i Ćirovići. U drugoj polovini 18. vijeka jedan se Pejović doselio u Potkrajce, a potom oko 1790. g. u zaselak Gredinu u Kozici.

Popadići u Strmećici su od Popadića iz Obardi – novodoseljenici.

Purići su doselili iz Mataruga, odnosno Klađa. Tomaševići su se iz okoline Prijepolja oko 1700 .g. doselili u kozičko selo Strmećicu. A jedni su otišli u Babine.

Vukašinovići se smatraju starosjediocima (1000 g. prisustva u Kozici). U Kozici su još živjela bratsva kojih danas nema: Brajovići, Bujaci, Rvovići, Benovići, Jakšići, Janjuševići i Ostojići.

Kozicu su, od polovine 19. vijeka, naseljavale i muslimanske porodice: Adžovići, Redžovići, Štroke, Durani, Pljaskovići, Hodžići i Džijići. Početkom 20. vijeka, u Kozici je bila jedna kuća Džijića, četiri Redžovića, četiri Pljaska, dvije Štroka, dvije Durana, zatim sedam kuća Pejovića, tri Gajevića, četiri Tomaševića, dvije Vukašinovića i dvije kuće Kovačevića (V. Despotović, Naša Sela, str. 76, izdanje 2003. Pljevlja).

Ispred balkanskih ratova, u toku i poslije njih, sve su muslimanske porodice trajno napustile Kozicu. Kozička sela (Lj. Baković) Vrlo detaljan pregled mataruških bratstava, i ne samo njih, već i pljevaljskih, dao je Mileta Vojinović u svojoj knjizi Pljevaljski kraj – Prošlost i poreklo stanovništva, izdanje 1993.g. Pljevlja, kao i Vidoje Despotović svojoj knjizi Naša Sela, izdanje 2003. Pljevlja. O mataruškim bratstvima i njihovom porijeklu pisao je i Joko Knežević (Iz daleke prošlosti pljevaljskog kraja, izdanje 1979. g.). U ovom tekstu autor je koristio i ove izvore.

Mataruška bratstva, crkvu u Dubočici smatraju svojom. Prema fresko natpisu sačuvanom iznad vrata na zapadnom zidu naosa, manastirska crkva je sagrađena 1565. godine. Podigao je, kako u natpisu stoji, iguman, jermonah Pavle, zajedno sa manastirskim bratstvom i mjesnim hrišćanima. Ko su bili mjesni hrišćani, ne piše. Iz jedne turske dozvole iz 1600. godine, kojom se odobrava njena opravka, vidi se da je crkva bila skromna, izgrađena od slabog materijala i sklona padu. Iz toga bi se mogao izvući zaključak da je mjesno stanovništvo bilo prilično siromašno.

Ljutičani su prije nekoliko godina sagradili novu crkvu u svom selu, nedaleko od škole u Matarugama, pored asfaltnog puta koji vodi od Pljevalja za Bijelo Polje. Lijepa crkva sasvim se uklopila u pitomo ljutičko selo i pitomu ljutičku prirodu.

autor : Mijo Janjušević

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

PV Informer
%d bloggers like this: