Nezreli za demokratiju

    1 mesec pre 263 pregleda Izvor: Pobjeda.me
Foto : Pixabay.com –

Stariji pamte jugoslovenski jednopartizam. Doživotni Predsjednik partije i vođa naroda odlučivao je o svemu. Da preskočimo priču o ugledu koji je Jugoslavija imala u to vrijeme, fabrikama, zdravstvu, odmaralištima za radnike, stanovima, jugoslovenskom pasošu, zajedništvu, jugoslovenstvu… Da zaboravimo da smo tada sa Njemačkom i Francuskom mi mogli da pokrenemo Evropsku uniju. Ovu istu, koja nam sada postavlja uslove i čija poglavlja otvaramo, pa zatvaramo. Bili smo jaki, uspješni, priznati, a jedina mana nam je bila što smo bili država jedne partije. Ali, tada smo puno toga gledali drugačijim očima. Znali smo tada da može i treba biti bolje, ali nijesmo znali kako. Znali smo da nešto ne valja, ali nijesmo znali što. Gledajući napredni svijet, višepartizam nam se činio kao jedina šansa za bolji život. Logično smo tada razmišljali. Više partija, više pametnih ljudi, donijeće više dobrih ideja. I onda, umjesto da popravljamo, odlučili smo se da sve razbijemo, da uništimo, da se zakrvimo i da počnemo od početka. Nijesmo bili svjesni što smo imali, pa uništili.

Potcijenili smo žudnju za vlašću, koja je sa sobom nosila izmišljotine, podmetačine, pohlepu, zlo. Srpski psihijatar Jovan Marić pisao je da ljubav prema porodici, novcu, osobama… sa protokom vremena slabi, jedino ljubav prema vlasti iz dana u dan biva sve jača i jača. Nijesmo mogli znati koliko vlast promijeni obične ljude i na što su sve spremni, samo da se održe u fotelji. Nijesmo ni slutili koliki je magnet politička funkcija i da će se političari veoma brzo poistovjetiti sa radnim mjestom. Osoba postane posao. Najjače vezivno ljepilo na svijetu je između političara i njegove funkcije. Toliko je jako, da vrlo brzo srastu i postanu jedno.

Kao i u svim državama na svijetu, tako i u Crnoj Gori postoji jedan broj vječitih opozicionara i urođenih destruktivaca. Postoje i oni koji misle da od običnih ljudi ništa ne zavisi i da oni ni na šta ne mogu da utiču, pa se drže po strani. Ali ipak ima jedan broj onih drugih, sposobnih, vrijednih i poštenih, spremnih da zasuču rukave i da pomognu. Imamo li u cijeloj Crnoj Gori bar 50 takvih? Onih koji su uspješni u životu. Onih koji ne moraju da zakuče stan od države, da zaposle rodbinu, da izmisle službeno putovanje samo da bi naplatili dnevnice, koji umiju da pređu put od tačke A do tačke B bez službenih kola, onih koji će svoj posao raditi isključivo za platu.

Ima li uopšte takvih? Sigurno je da ih ima, ali zašto onda oni koji odlučuju uvijek biraju one druge? One koji znaju da nijesu zaslužili mjesta na koja su postavljeni. One koji rade što im se kaže, jer im je dozvoljeno da koriste sitne i krupne privilegije posla na koji su postavljeni. Kako da narod progleda, pa da mu demokratija služi, a ne da njime gospodari? Da od demokratije imaju koristi oni koji biraju, a ne oni koji su izabrani? Da izbor padne na prave, poštene, vrijedne, umješne… Na one koji se ne boje boljih od sebe, na one koji su u svakom trenutku spremni da priznaju grešku i podnesu ostavku. Ima li uopšte takvih, ili mi prosto ne umijemo da ih prepoznamo.

Pokušavamo da uđemo u Evropu, da se dofatimo one pozicije na kojoj smo bili prije 35 godina, samo sada sa više partija. I kao u svemu, i u politici idemo u krajnost. Imamo najviše političkih partija po glavi, u stvari, po džepu stanovnika u svijetu. Pune zaludnih, promašenih i neuspjelih manipulatora, koji su spremni da uskoče u fotelju i tu sačekaju tridesetak godina do penzije.

,,Dok god ona tri čobanina mogu da nadglasaju mene i Sokrata, ja nijesam za demokratiju“, govorio je Platon o demokratiji. Ali to je bilo prije 2400 godina, valjda je demokratija uznapredovala. Dosta je vremena prošlo, trebalo bi da je bolja i lakša za shvatiti, poštenija poslije izbora i korisnija za običnog građanina. Ili možda nije. Da li je suština demokratije ostala ista, ali su uznapredovali samo čobani? Možda su jedino oni pronikli u tajne demokratije, pa nas onako obučeni u nova skupa odijela, zatrpavaju populizmom i frazama nerazumljivim za obične smrtnike, upravljajući našim životima, našom sudbinom i budućnošću naše đece.

Pogrešno smo mislili da smo sa njima otkrili demokratiju. Prvo smo 30 godina imali istu vlast, a onda za pola godine srušismo dvije vlade. I ništa nije bolje, u stvari, sve je gore i gore. Je li to ta demokratija ili mi ne umijemo da izaberemo? Neko nije pročitao uputstvo za upotrebu, ili to jednostavno nije za nas.

A narod, narod gleda, trpi i čeka. Čeka da zrene za demokratiju, čeka da se pojave neke nove generacije političara, čeka da na prava mjesta dođu oni koji su u svome poslu sposobni i uspješni, koji su materijalno zbrinuti i nemaju rodbinu i prijatelje prema kojima imaju obaveze. Želi one koje je u politiku dovela vizija o boljem životu za druge, one koji će za svoje saradnike birati pametne a ne poslušne, one koji će nam pokazati što je Evropa. Da nas nauče kako da pravilno izaberemo. Da sazrenemo i počnemo da mislimo. Da dosegnemo do pravog značenja demokratije, koja će nam dati mogućnost da sami biramo slobodu duha i slobodu misli. Jer narod po inerciji ide za lošima i bira ponuđeno parče ljeba, umjesto da nađe pravi način i osvoji slobodu.

Autor: Rajko Perović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.


PV Informer
%d bloggers like this: