Oglasio se bivši muž Slavice Burmazović: „Dolaziću u Srbiju da viđam djecu, pred zakonom sam čist“

    4 godine pre 837 pregleda Izvor: kolektiv.me

Troje djece Ejupa i Slavice došlo je prije nekoliko dana kod majke u Beograd, poslije 4 godine od otmice njihovog oca.

Dan poslije dolaska djece Slavice Burmazović, koju je pre 4 godine otac Ejup Sabri Jundžu odveo najprije u Tursku, pa u Iran, pomaljaju se obrisi nove borbe ove porodice – mališanima predstoji privikavanje na novu sredinu, školovanje, vađenje dokumenata.

Protiv njihovog oca na snazi je crvena potjernica i nalog za privođenje. On, međutim, najavljuje da će posjećivati decu u Srbiji, jer je, kako ističe, pred zakonom čist.

– U Turskoj neću snositi nikakve posljedice, jer sam ispoštovao odluku suda. Mogu da dođem i u Srbiju, jer sam živio u Beogradu 15 godina i nikakav prekršaj nisam napravio. Planiram da obilazim djecu. Čuli smo se danas, kao i u ponedeljak, kada su stigla u Srbiju – kaže za „Novosti“ Ejup Sabri Jundžu.

Budućnost dvije ćerke i sina, kako ističe, isplanirao je zajedno sa njihovom majkom Slavicom.

– Posljednjih godinu dana smo razgovarali i dogovorili sve oko djece. Slavica je prošle godine bila u Iranu 15 dana i vidjela ih. Ako im bude dobro u Beogradu, neka žive tamo, a ako ne – mogu da dođu u Tursku – kaže Jundžu.

Njegova situacija iz ugla srpskog pravosuđa, ipak, izgleda znatno drugačije. Za njim je još na snazi međunarodna potjernica koju je, po nalogu tužilaštva, raspisao Treći osnovni sud u Beogradu, jer je bio u bjekstvu.

– Osim potjernice, aktivno je i rješenje ovog suda o određivanju pritvora – kaže zamenik tužioca Ivan Marković, portparol Trećeg osnovnog javnog tužilaštva u Beogradu.

– Njemu se na teret stavlja krivično djelo oduzimanje maloljetnog lica, a pritvor mu se određuje zbog sumnje da bi boravkom na slobodi mogao da ponovi djelo i da utiče na svedoke – navodi on.

Da Jundžu još neko vrijeme neće moći da posjećuje djecu u Srbiji kaže i ambasador Srbije u Teheranu Dragan Todorović.

– On nije ispoštovao pravosnažnu odluku nadležnog suda u Turskoj, gdje je najprije odveo djecu, po kojoj je bio obavezan da ih vrati majci.  Sada bi trebalo da sud bude obavješten da su djeca vraćena, ali to, vjerovatno, ne znači da on neće trpjeti posljedice. I zbog nepoštovanja suda, ali i zbog bjekstva u Iran – kaže on.

Rastanak od oca bio je dirljiv koliko i susret sa majkom

Slika susreta djece sa majkom na beogradskom aerodromu dirnula je građane Srbije. Do toga je došlo zahvaljujući Slavičinoj upornosti, ali i pomoći našeg Ministarstva spoljnih poslova.

Ambasador Todorović, koji je mališane dopratio do Beograda, sumira utiske sa putovanja.

– Djeca su sa adrese na kojoj su živjela, sa ocem stigla u ambasadu našim vozilom. Zajedno smo krenuli prema aerodromu. Rastanak od oca bio je dirljiv koliko i susret sa majkom. Bilo je i suza, jer su djeca u međuvremenu sa njim uspostavila lijep odnos. Živjeli su u solidnim uslovima, školovali se… Razgovarao sam s djecom dok smo putovali prema Beogradu, vrlo su inteligentni i snalažljivi. Djevojčice govore odlično srpski, a dječak malo slabije – kaže on.

Primirje među roditeljima i dolazak u Srbiju, međutim, neće označiti i kraj iskušenja djece Slavice i Ejupa. Stručnjaci kažu da je harmonična komunikacija sa ocem njihova preka potreba.

– To je neophodno, bez obzira na geografsku distancu, jer je to u njihovom najboljem interesu – kaže ministar i neuropsihijatar Slavica Đukić Dejanović i ističe da je nekada čak i komunikacija putem savremenih tehnologija rješenje do punoljetstva, kada djeca sama biraju sopstveni put i ciljeve.

Ona naglašava da je moguće da i druge institucije treba da procjene ličnost oca uzimajući u obzir dosadašnje ponašanje, kulturološke modele roditeljstva, etičke, formalnopravne i socijalne specifičnosti.

– Vrijeme će pokazati koliko je važna figura oca, s obzirom na sudsku presudu. Otac je u dosadašnjem ponašanju ispoljio specifično gledanje na interes djece, što može imati razloge u rivalskom odnosu sa majkom, ali i u nekim kulturološkim svojstvima, kao i neadekvatnom uvjerenju da djeca više pripadaju ocu – kaže Đukić Dejanović.