KOLUMNA – PONAVLJANJE ISTOG U PRODUŽENOM TRAJANJU

    4 meseca pre 276 pregleda Izvor: pobjeda.me

Nigdje toliko zla ideologija nije donijela kao na ovim našim prostorima. Ali, to nije razlog da odbacimo svaku ideologiju, već da preispitamo naše reakcije i odgovore na istu.

Građanin se postaje onda kada se počne trezveno razmišljati. Dakle, dužnost svakog odgovornog građanina je da bude analitičar.

Nije to tako teško kao što zvuči.

Samo trebate upitati, koja djela stoje iza slatkih riječi?

Djela nekako i mogu stajati bez ideologije. Ali ideologija bez djela nikako. Ideologija bez djela je samo prazna priča.

Sve što ostane na praznoj priči na kraju se i uruši.

A u Crnoj Gori bar prazne priče nije falilo.

Možda to i najbolje svjedoči o tome da u ovoj državi nikada nije izrasla elita u pravom smislu te riječi.

O tome najbolje svjedoče greške koje su se ponavljale i što je još gore, greške koje su trajale.

Danas, 2022. godine svjedočimo da iz tih grešaka ništa nijesmo naučili.

Da bismo shvatili razloge tih grešaka moramo se vratiti skoro 50 godina unazad.

Ustavnom reformom iz 1974. godine republike bivše Jugoslavije su zaokružile svoj suverenitet skoro u potpunosti.

Logično bi bilo da je ovo učvrstilo svijest o crnogorskoj posebnosti u pozitivnom značenju i da se nastavio proces izgradnje jednog svjesnog i naprednog društva.

Ali avaj. Za samo 15 godina od sticanja najvećeg mogućeg stepena samostalnosti u okvirima Jugoslavije, Crna Gora i njene institucije su se skoro potpuno urušile. Umjesto jačanja sopstvene pozicije Crna Gora je dovedena do nivoa skoro totalnog razvlašćenja i svođenja institucija na puku formu.

Logično pitanje je kako je to bilo moguće i kako se to desilo?

Odgovor leži u konformizmu tadašnje elite. Istina, njeni zahtjevi za luksuzom u odnosu na današnje vrijeme su smiješni: stan, jagnjetina na zapis ili vikend sa ljubavnicom o državnom trošku. Ali takva samodovoljna vrhuška više ljude nije mogla ubijediti u bilo šta. Ratna epopeja protiv fašizma na kojoj se bildao patriotizam je odavno prošla, ali privilegije onih koji u tome uopšte nijesu učestvovali su sve više smetale običnom čovjeku.

Običan čovjek se osjećao prevarenim i napuštenim. Obećani ovozemaljski raj socijalizma je dostignut, ali samo za uski krug ljudi. Raspad dirigovane ekonomije samo je ubrzao neizbježne procese.

Crna Gora je bila na začelju kada je standard u pitanju. To je uslovilo da mnogi građani Crne Gore za mjesto življenja odaberu Beograd, Sarajevo, Zagreb, Novi Sad.

Na kraju, vlast je srušena 1989. godine. I u tome nije bilo ničeg strašnog. Niko nije imao razloga da žali za tom vladajućom garniturom.

Strašno je bilo sve ono što je uslijedilo poslije a što nam je dobro poznato.

Crna Gora je obnovila nezavisnost 2006. godine. Srećom, ali treba biti pošten i priznati, i mudrošću vlasti, izbjegnut je ratni scenario. Ali, kao i sa Ustavom iz 1974. godine, onog trenutka kada smo dostigli punu samostalnost krenuli su i negativni procesi u društvu.

Nepotizam, korupcija, uklanjanje svake konstruktivne kritike, gubitak takmičarskog duha u društvu.

Za ovih 15 godina iz Crne Gore je otišlo najmanje 100 hiljada najsposobnijih građana ove države.

Paradoksalno, ali tačno, Crnu Goru su svih ovih 15 godina uglavnom napuštali oni građani koji su bili vatreni pristalice njene nezavisnosti. Vjerujem da sličan primjer u savremenoj istoriji teško da ćete naći.

Uz sve ovo, vlast je najžešće reagovala na kritike koje bi dolazile iz ovih krugova.

Oni koji su predviđali ovakav rasplet situacije bili su proglašavani za izdajnike i neprijatelje Crne Gore.

To je uslovilo, uz osiromašenje, da se lako manipuliše sa preostalim stanovništvom.

Uljuljkani u hedonizam i uvjereni u svoju moć, sanjali su „vječnu“ vlast.

A sve se kao i u prethodnom slučaju raspalo za 15 godina.

Iskreno, ništa iznenađujuće. Čudo da se mnogo prije nije sve raspalo.

Sa podanicima koji su se prodali za sinekuru nije se moglo dalje od blata.

Problem je što smo u tom blatu sada svi i što će nam za izlazak iz ovog problema trebati puno više snage i sreće nego prije 15 godina.

I naravno, nije strašno što je vlast pala.

Niti za njom treba žaliti.

Samo da ono što ide poslije ne bude prestrašno.

Neki od procesa koji se trenutno dešavaju ne obećavaju ništa dobro.

U prvim redovima nove vlasti su mnogi sinekurdžije prethodne.

Jednako nesposobni i jednako pohlepni.

Ali spremni se prikloniti svakoj vlasti i ideologiji samo da zadrže ono što im ni u jednoj normalnoj državi ne bi moglo pripadati.

Za početak, dobro bi bilo da bilo koja sinekura u državi ne zavisi od bilo koje ideologije ili partijske knjižice, već samo od sposobnosti.

A možda da tu doktrinu proglasimo za novu zvaničnu državnu ideologiju.

Nadajmo se, kad već pameti nemamo, da će bar sreća biti na našoj strani.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

PV Informer
%d bloggers like this: