U saopštenju g-din Vraneš tvrdi da niko meni nije uputio nijednu ružnu riječ. To je tačno ako ljekar Vraneš za sebe misli da je niko te da su njegove riječi nevažne. Više od četiri sata sa ljudima koje godinama, pa i decenijama poznajem i sa kojima sam kućni prijatelj, pa i rođak, sjedio sam i razgovarao na aktuelne političke teme i sve je bilo u granicama makar tvrđe šale dok nije došao ljekar Vraneš. Prvo je mog sestrića propitivao o tome što je izostao sa litija na šta mu je isti odgovorio da je kao vojnik poštovao pravila službe koja su im u to vrijeme predočena, a da mu je čitava porodica bila redovna na crkveno-narodnim skupovima gdje su se branile svetinje. To je „dežurnoj Pljevalja“ bilo malo pa je konstatovao da sam ja izdao njegovog partijskog šefa sa kojim ja decenijama drugujem Milana Mija Lekića. Na to sam mu odgovorio da on g-dina Lekića nije ni poznavao kada smo mi jedan drugome dolazili na slave i svadbe. Malo mu je to bilo, pa je konstatovao da sam ne samo izdao g-dina Lekića, već da sam izdajnik srpskog naroda. Na to sam burno reagovao i rekao mu ono što je istina da on laže i opsovao sam ga. Ustali smo i krenuli smo jedan prema drugome. Sestrić Nikola Kečina me je odgurnuo i pokušao da nas razvadi, pokazavši ljekaru Vranešu da sjede, što ovaj nije uradio i kada je opet zamahnuo ka meni momak za primjer o kome znaju sva Pljevlja je revoltiran, a što je i prirodno u želji da odbrani ujaka njega udario. Čak i da nije ništa više rekao nego ono što je potpisao u saopštenju iza kojeg samo formalno stoji za svakog slobodnog čovjeka i intelektualca bilo bi dovoljno da se osjeti uvrijeđenim. Svoju odanost srpstvu i crkvi svjedočio sam i svjedočim s ljudima koje je ljekar Vraneš mogao gledati na televiziji i na mjestima za koje je čuo samo iz priče ili rijetkih knjiga koje je pročitao.

Saopštenje ljekara Vraneša zasluživalo bi da mu se odgovori po onoj kako je on od nekoga čuo najmudrije srpske glave „otpiši mu k’o što znaš vladiko, a čuvaj mu obraz k’o on tebi“. Njegoš bi u ovakvoj situaciji, i nakon ovakve pisanije rekao „strah životu kalja obraz često“. Pošto ja nijesam dosegao vladiku Rada, ipak želim da vjerujem da nema razloga da se ljekar Vraneš bilo čega plaši, pa ni zbog izrečenih i napisanih stavova, makar oni tuđi bili, a još manje da sebi kalja obraz za koji vjerujem da to ne zaslužuje.

Jedino što je istina u saopštenju g-dina Vraneša jeste da nije bilo nikakve tuče osim jednog udarca zbog kojeg iskreno žalim.

Obavezujem se da na ovo neću više reagovati, a sve sto oni koji su pristvovali događaju izjave javno i pred nadležnim organima neka bude i njima i meni na obraz i čast. Takođe, želim da svima porućim da od ovog događaja ne prave medijski spektakl, a ni da mene predstavljaju kao žrtvu zbog toga što sam slijep čovjek. Radenko Lacmanović je slobodan čovjek, intelektualac, profesionalno dokazan i ostvaren sa jasnim političkim stavovima koje sam spreman da branim u svakom trenutku i na svakom mjestu. To što sam podržao i podržavam Demokratsku Crnu Goru je potvrda da sam uz politicku snagu koja sabira, a ne dijeli, koja promoviše različitosti i ne suzbija ih, koja se dobrom bori protiv zla, ljubavlju protiv mržnje, pravdom protiv nepravde i istinom protiv laži. Uostalom, i među svetima bude riječ, a ne među nama običnim smrtnicima, i pozivam sve da zbog ovog ili drugih povoda izmeu sebe se ne svađamo i ne dijelimo, i na taj način dajemo povoda za radost onima koje smo 30. avgusta čvrsto vjerujem poslali u političku prošlost.

Radenko Lacmanović