Advokat Veselin Radulović je saopštio da je, kako navodi, poslije višemjesečnog izviđaja, pretresa stanova i kuća, oduzimanja telefona, pretresa njihovog kompletnog sadržaja i javnog označavanja Zorice Radulović i Saše Đilasa kao lica povezanih sa organizovanim kriminalom koja navodno ugrožavaju direktora Uprave policije Lazara Šćepanovića, Osnovno državno tužilaštvo u Nikšiću „konačno stavilo tačku na predmet u javnosti poznat kao slučaj Majbah“.

„Konačan zaključak tužilaštva je da ne postoji sumnja da je bilo koje lice izvršilo bilo koje krivično djelo za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti“, istakao je Radulović.

Kaže kako ovaj zaključak danas daje potpuno novu dimenziju svemu što se dešavalo od 1. maja ove godine.

„U prethodnih pet mjeseci Zorici Radulović, njenom suprugu Damiru Baši i Saši Đilasu pretresane su njihove i kuće i stanovi njihovih članova porodice, oduzimani su im mobilni telefoni i lap top, sud je naredio pretresanje i izuzimanje kompletnog sadržaja njihovih elektronskih uređaja. Pretresima su obuhvaćeni pozivi, poruke, komunikacija putem različitih aplikacija, fotografije, video-zapisi i svi drugi podaci iz elektronskih uređaja“, ističe Radulović.

Danas, kaže on, nakon okončanja izviđaja, ostaje ozbiljno pitanje što se zapravo dogodilo između svojevrsne predstave o velikoj bezbjednosnoj prijetnji i ugroženosti direktora policije i konačnog zaključka tužilaštva da nema sumnje da je bilo koje lice izvršilo bilo koje krivično djelo?

„Dok je javnost slušala paušalne konstrukcije o ugrožavanju direktora policije od strane organizovanog kriminala, podsjećam da odbrani čak nije saopšteno ni za koje se krivično djelo terete osobe čiji se stanovi, kuće i mobilni tefononi pretresaju i koju konkretnu radnju im tužilaštvo stavlja na teret“, naglasio je Radulović.

Ovdje, kaže, nije riječ o tome da li policija i tužilaštvo imaju pravo da istražuju prijetnje.

„Naravno da imaju i pravo i obavezu. Ali, u demokratskoj državi svaka represivna mjera mora imati konkretan zakonski osnov, stvarnu svrhu i biti srazmjerna onome što se istražuje. Ne mogu se zbog proizvoljnih navoda da je direktor policije ugrožen i da zato mora da se vozi majbahom, pretresati kuće i stanovi, pretresati praktično kompletna privatna komunikacija građana, od prvog dana korišćenja njihovih telefona, a onda mjesecima tim istim građanima ne saopštavati ni da li su osumnjičeni i za koje krivično djelo“, istakao je Radulović.

Zato, kaže, danas kada je jasno da nema sumnje da je bilo koje lice izvršilo bilo koje krivično djelo, pa ni da je bilo ko ugrožavao direktora policije, nije dovoljno reći da je „izviđaj završen“.

„Potrebno je odgovoriti na pitanje ko će ispitati zakonitost i proporcionalnost svega što je prethodilo njegovom završetku“, poručio je Radulović.

Jer, kaže, ako na kraju nema krivičnog djela, država mora javnosti i građanima čija su prava bila ograničena dati odgovor na osnovu kojih konkretnih činjenica su sprovedeni pretresi, oduzimani telefoni, pregledana privatna komunikacija i oni javno povezivani sa organizovanim kriminalom?

„Ovaj slučaj je dodatno važan zato što je čitava priča u javnosti počela u kontekstu snimaka vozila majbah koje koristi direktor Uprave policije. Istovremeno, javnost je slušala objašnjenja da je majbah ustupljen na korišćenje direktoru policije zbog njegove ugroženosti od strane organizovanih kriminalnih grupa“, podsjetio je Radulović.

I tu, kaže, dolazimo do svojevrsnog političkog i institucionalnog paradoksa.

„Naime, automobil koji je godinama bio predstavljan kao simbol bahatosti i privilegija bivše vlasti, danas je postao potreba direktora policije zbog njegove ugroženosti za koju je tužilaštvo na kraju zaključilo da ne postoji. Institucija se ne štiti tako što se javni interes za majbah i njegovo snimanje pretvara u priču o ugrožavanju direktora policije i organizovanom kriminalu. Tako se štiti njen direktor od javne kritike i pitanja kako je majbah od simbola bahatosti bivših funkcionera postao neophodan za bezbjednost aktuelnog funkcionera, Lazara Šćepanovića“, kazao je Radulović.

Napominje da „zadatak policije nije da štiti „lik i djelo“ svog direktora, niti je zadatak tužilaštva da štiti funkcionere od javnosti“. Takođe, dodaje on, sud nije tu da daje legitimitet svakoj policijskoj sumnji. „Njihova uloga je da štite zakon, prava građana i javni interes“, ističe on.

Zato, kaže, slučaj Majbah nije samo priča o Lazaru Šćepanoviću, Zorici Radulović i Saši Đilasu.

„On pokazuje kako državna represija počinje od javne etikete koju „zalijepi“ menadžment policije, nastavi se pretresima i oduzimanjem privatnih podataka, a na kraju završi zaključkom da nema ni sumnje da je iko izvršio bilo koje krivično djelo. A vladavina prava ne počinje kada tužilaštvo procesuira nekoga za krivično djelo. Ona je na testu mnogo ranije, onda kada država odluči da nekome pretrese kuću, oduzme telefon, pročita privatnu komunikaciju i javno ga poveže sa kriminalom“, istakao je Radulović.

Sada kada je konačni odgovor tužilaštva u ovom slučaju da nema ni sumnje da je bilo koje lice izvršilo bilo koje krivično djelo, red je, poručio je advokat, da neko odgovori i na pitanje ko će ispitati da li su za jednu nepostojeću krivičnopravnu sumnju bila opravdana sva stvarna zadiranja u prava stvarnih ljudi?