Kraj Drugog svjetskog rata: Pouke iz prošlosti

    7 meseci pre 320 pregleda Izvor: cdm.me

Nacistička Njemačka kapitulirala je 8. maja 1945. godine. Ova 75. godišnjica okončanja Drugog svjetskog rata u Evropi, pada u vrijeme kada je kultura sjećanja potrebnija nego ikad, piše Dojče vele DW.

Tog popodneva 30. aprila 1945, dok je Crvena armija jurišala na centar Berlina, Adolf Hitler je za sebe vidio samo jedan mogući izlaz. Nije želio da im živ padne u ruke i tako podnese račun za svoju zločinačku megalomaniju. Nacistički diktator i Eva Braun, s kojom tek što se vjenčao, počinili su samoubistvo u “firerovom bunkeru”, 12 metara ispod zemlje. Posljednji sljedbenici spalili su njihova tijela i sahranili ostatke kod ulaza iz bunker.

Brutalne promjene u svijetu

Ali kraj Hitlerove „Hiljadugodišnje imperije” zapečaćen je tek 8. maja. Tog dana generali Vermahta potpisali su bezuslovnu kapitulaciju Njemačke. Time je okončan Drugi svjetski rat u Evropi, koji je započeo invazijom Njemačke na Poljsku 1. septembra 1939. Rat je u Aziji trajao još nekoliko mjeseci, do kapitulacije Japana 2. septembra 1945. Procjenjuje se da je tokom rata stradalo više od 60 miliona ljudi. Lice svijeta deformisalo se na najbrutalniji mogući način.

Mnogi gradovi bili su u ruševinama – i u Njemačkoj, zemlji odgovornoj ne samo za početak rata, već i za genocid u koncentracionim logorima motivisan rasnim ludilom. A njemačko stanovništvo? Da li se osjećalo poraženo ili oslobođeno od nacističke vladavine?

“Neposredno nakon 8. maja uopšte nisam razmišljao da li smo poraženi ili oslobođeni”, opisao je pokojni visokopozicionirani političar Socijaldemokratske partije Njemačke (SPD) Egon Bar.

Snimak te njegove izjave kao svejdoka vremena nalazi se na internet-portalu bonskog muzeja Kuća istorije.

“Naravno da smo poraženi, šta drugo. Ali smo i oslobođeni. I jedno i drugo nam se dogodilo. Ali to nam i nije bilo važno, već to što smo preživjeli. To je bilo najvažnije,” pričao je on.

Nakon rata – borba za opstanak

Većina preživjelih možda i jeste razmišljala kao Egon Bar, ali bezbroj njih ostalo je traumatizovano: muškarci zbog učešća u ratnim operacijama, 800.000 do dva miliona žena zbog silovanja koje su izvršili prije svega sovjetski vojnici. Tačne brojke danas se više ne mogu utvrditi.

Skoro četrnaest miliona ljudi je izbjeglo ili je raseljeno s njemačkog istoka i srednjeg istoka. Poražena i uništena Njemačka morala je da ih integriše. To je iskustvo koje je svjedoke tog vremena učinilo senzibilnim za situaciju u kojoj se danas nalaze izbjeglice.

Njemcima je zazvonio takozvani “nulti čas” – bio je to početak borbe za opstanak neposredno nakon rata. Preostalu energiju usmjerili su u napornu obnovu. Raščišćavanje ruševina bilo bi gotovo nemoguć poduhvat bez žena – “žena iz ruševina” (Trümmerfrauen), kako su ih zvali. Pod tim imenom su ušle i u legendu. Ali Njemci uklanjaju još nešto: ruševine prošlosti. To je vrijeme zaborava i potiskivanja sopstvene krivice za rat. Računalo se samo ono što je sada i samo ono ovdje. Za suočavanje sa prošlošću još uvijek nije bilo proteklo dovoljno vremena, za to je nedostajalo i volje i snage.

Kamen-temeljac Hladnog rata

Nad Njemcima je visilo zastrašujuće pitanje: kako će se Savezničke sile odnositi prema njima? Na konferencijama u Teheranu i na Jalti, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Sovjetski Savez razgovarali su o sudbini poražene Njemačke. Na posljednjoj konferenciji u julu 1945. u Potsdamu kod Berlina, sporazum je konačno postignut.
Takozvana „velika trojka” svom bivšem smrtnom neprijatelju pružila je šansu da ponovo postane dio međunarodne zajednice – uprkos svim rezervama. Odbačeni su neki raniji predlozi po kojima je trebalo da se Njemci pretvore u narod koji se isključivo bavi poljoprivredom.

Ali to je imalo i svoju cijenu. Njemačka je morala da plati reparacije i podijeljena je na okupacione zone. Iz tih zona, na zapadu je nastala federativno uređena Savezna Republika Njemačka, a na istoku socijalistička Njemačka Demokratska Republika, zavisna od Sovjetskog Saveza.

Istovremeno, Potsdamska konferencija označila je i početak pokera moći između zapadnih sila i Sovjetskog Saveza. Za nekoliko godina počeće i Hladni rat. S obzirom na taj nadolazeći sukob, 3. aprila 1948. Sjedinjene Države pokrenule su tzv. Maršalov plan, četvorogodišnji, gigantski program ekonomskog podsticaja za zapadnu Evropu. U taj plan uključena je i Zapadna Njemačka.

Od diktature, do demokratije

“Između 1945. i 1949. dvije su stvari bile posebno važne za Njemačku. Prvo, Njemci su morali da prihvate poraz, što je mnogima bilo veoma teško. Drugo, morali su da se pripreme za novi način života – i kao nacija i kao politička cjelina”, kaže za DW publicista i istoričar Florijan Huber.

On podsjeća na dugogodišnje ispiranje mozga nacističkom propagandom, ali je istovremeno uvjeren da su „iskustva iz vremena Hladnog rata, prije svega zapadnonjemačkom društvu, olakšala da prihvati da pripada zapadnom svijetu”. Tome je, dodaje, doprinijelo i „usvajanje novog demokratskog ustava, koji imamo i danas”.

Spoljna politika Savezne Republike Njemačke rukovodila se principima dobre volje i saradnje. Kada je riječ o vojsci, dogodila se radikalna promjena: Bundesver je građen kao odbrambena vojska. Njegovo angažovanje u inostranstvu politika je omogućila tek nakon 1990, a i to je moguće tek nakon duge rasprave i pod strogim uslovima. Ujedno, većina tih angažmana je logističke prirode.

Savezna Republika, kao i kasnije ujedinjena Njemačka, posvećene su evropskom ujedinjenju. Istorijska odgovornost za Holokaust i bezbjednost Izraela djelovi su državne dokrine. Njemačka se zalaže za osnovne vrijednosti, kao što su sloboda, demokratija i ljudska prava.

Tamna strana novog nacionalnog ponosa

Politički i društveno, Njemačka je veoma sporo izlazila iz sjenke svoje nacističke istorije. Suočavanje s prošlošću na Zapadu je počelo tek 1960-ih. Decenijama nakon završetka rata, za većinu Njemaca se teško moglo reći da su ponosni na svoju zemlju. To se promijenilo tek nakon mirnog ujedinjenja 1990. godine: postepeno su se poistovjećivali sa svojom nacijom, a od Svjetskog prvenstva u fudbalu 2006. i Njemci u svojoj zemlji mašu nacionalnom zastavom i sa samopouzdanjem pjevaju svoju himnu.

Međutim, kako pokazuju ankete, opšte znanje o Drugom svjetskom ratu i nacističkoj eri postepeno opada, posebno među mlađima. Istovremeno, duhovi prošlosti nikada nisu u potpunosti nestali. Naprotiv – o tome svjedoči i povećan broj napada i različitih aktivnosti desnih ekstremista. Mnogi političari optužuju desničarsko-populističku stranku Alternativa za Nemačku (AfD) da je “duhovni pokretač” svega toga.

Političari AfD-a oštro odbacuju takve tvrdnje, ali ujedno redovno izazivaju ogorčenje svojim provokativnim izjavama. Oni već dugo vode borbu za kulturu sjećanja, poput njihovog bivšeg lidera, a danas počasnog predsjednika stranke Aleksandera Gaulanda, koji je 2018. izrekao onu mnogo puta citiranu rečenicu: „Hitler i nacisti su samo jedan brabonjak u više od hiljadu godina uspješne njemačke istorije”.

Borba za kulturu sjećanja

Ili recimo predsjednik pokrajinskog ogranka AfD-a u Tiringiji Bjern Heke. On je berlinski spomen-kompleks posvećen Holokaustu u januaru 2017. nazvao „spomenik sramote”. Govori o „glupoj politici suočavanja”. To očigledno nije nanijelo štetu njegovoj partiji. Ona već godinama osvaja glasove na izborima, uprkos tome – ili možda upravo zbog toga što testira granice onoga što se može izgovoriti. „Moramo biti sasvim svjesni da AfD danas predstavlja značajan dio njemačkog društva”, kaže istoričar Florijan Huber.

AfD je tu da ostane. „Sigurno je da ćemo biti svjedoci duge i teške borbe između onih koji insistiraju da se sa podsjećanjem na nauk iz prošlosti i dalje nastavi, i onih koji žele da to poglavlje njemačke istorije jednom zauvjek zatvore.”

Kancelarka Angela Merkel i više je nego svesna svega toga. Šestog decembra 2019. iznijela je svoj stav o kulturi sjećanja – i to na mjestu koje prikazuje zločine nacista kao nijedno drugo: u Aušvicu, nekadašnjem njemačkom koncentracionom logoru u Poljskoj. Tokom svoje prve i veoma zapažene posjete, izjavila je: „Nikada ne smijemo zaboraviti. Nikada se ne može podvući crta i ne može biti relativizacije”. Po tom pitanju iza kancelarke stoji ogromna većina građana njemačke. Prema istraživanjima, oni i dalje osjećaju moralnu odgovornost za istoriju svoje zemlje.

Najnovije vijesti

Najčitanije

Jesu li Pljevlja žrtvovan grad?

27.03.2020 6981 pregleda